Ovdje sam,
vidim se u vlastitom smiraju.
Iako uznemirena,
ovdje sam.
Kao da su neki napori uzaludni
i vrištim sama pred sobom,
ali se ignoriram.
Elektrošok;
moji zaštitnici ipak su samo ljudi.
Čudno se osjećaš
kada shvatiš da je strateška nadmoć
antropomorfna:
ima ime, prezime,
i nebrojene slabosti.
Nikada se nisam osjećala
toliko krhko
kao danas, u trenutku kada sam spoznala
da moje lice dolazi uz cijenu i okladu.
Bilo je pitanje vremena
kada će se usluge koje nikada nisam tražila
doći unovčiti.
Nisam željela da me vozi kući.
Nisam željela da zna gdje me može naći.
Gdje me oni mogu naći.
Pandora je danas otvorila kutiju,
ali nisam se prepala toliko koliko je očekivano.
Vjerojatno sam zlo
prihvatila,
naučila ga susretati
kako prerušen u skitnicu
sjedi na klupi i čeka dobrovoljni prilog.
Dosta je bilo.
Nisam više taj čovjek,
ta osoba,
ta žena,
taj um.
Sada samo prođem
i pognem glavu nastojeći se sakriti;
ponekad me ne primijeti,
ali ponekad sam primorana mahnuti uz kiseli osmijeh.
Zlo. Kao stari prijatelj koji me zagrli
jer me dugo nije vidio.
Prošlo je dovoljno vremena,
a granice su pomaknute –
sada bježim od sivog utjelovljenja pred očima.
Borac, ne promatrač sudbine.
JA SAM BORAC!
I vjerujem... u sebe, u čovjeka...
...u kajanje.
Jenjavam noćas skrivena
u molitvi,
u nadi da će doći sutra kada
neću nositi stigme koje nosim,
kada mi neće na čelu stajati grimizno slovo –
kao blud mastan pečat imena.
Edipe,
prokletstvo umire
u trenutku zagonetke sfinge.
Ja idem kući.
Idem zagrliti Majku,
reći joj da je nešto najsvetije
što mi je svemir darovao,
poljubiti joj dlanove,
pomilovati joj lice.
I... Ona će razumjeti.
Znat će da sam umrla i rodila se u sebi,
neka druga ja.
Ne nužno bolja,
ali drugačija.
Odbijam biti njihova. Ne želim biti njihova.
Moj je Gospodar beskraj
nepreglednih poljana,
nebrojenost zvijezda
i beskonačnost bivanja.
Njegova sam.
Post je objavljen 24.02.2010. u 23:55 sati.