Za koji dan bit ću malo stariji. Sijedih i nemam.
Moj izgled može zavarati. Moje srebrne rastu u obratnu smjeru.
Pamte pogreške i bockaju pa tako podsjećaju.
I ne daju mira noćima.Pa, ni danima u posljednje vrijeme .
Ne žalim za prošlim vremenom.
Ne žalim i ne bih se vratio u neku mladost davnu, zamalo zaboravljenu.
Zapravo je veoma malo stvari za kojima žalim.
Ti si jedna od njih.
I nikada neću prestati žaliti, a ni pokušavati popraviti, ma koliko
beznadežno izgledalo, ma koliko me obeshrabrivala.
Jer znam što sam izgubio.
Ja ne naslućujem . Znam točno.
I zato mi još teže pada.
Obrijat ću se i poći. Prema svjetlu. Prerano je još.
Ispružim li se, usnut ću sat ili dva, a onda
do jutra prevrtati stranice pjesnika kojih stihovi ne donose nadu.
Šetat ćemo zajedno nepoznatim gradom.
Osjećam te uza se i kad si miljama daleko.
A, kad se umorim od nepoznatih lica što me mimoilaze, podignut ću okovratnik kaputa,
potonut ću s nadom da ćeš me sačekati u snu. Skrivena .
Moja.Jedina zbog koje vrijedi sanjati. I živjeti.
Post je objavljen 24.02.2010. u 21:52 sati.