Donosim sobom moju prošlost... dio je mene. Šutim o njoj, jer jednom sam igrala otvoreno i iskreno... pokazalo se da je to iskorišteno protiv mene. Doživjela sam da je osoba učinila isto. Izvukla pouku. Baš svaka priča mi je poznata i ne vjerujem u nju... godine su iza mene. Ne, mi nismo isti. Ti si ti, a ja sam ja. Ne znam što želiš od mene, znam da ja ne želim ništa od tebe.
Rekao si da sam jednostavna i komplicirana, sve u isto vrijeme. Da, to uistinu izgleda tako, jer ti ne znaš da u sebi nosim duboke rane izdaje, ti ne znaš da ne mogu doći i ostati, ti ne znaš da nisam jedna od onih koje mogu gledati u oči i lagati, ti ne znaš da ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme.
Meni je naša komunikacija zanimljiva.... neobavezna... opuštena, spontana... ti baš ništa ne tražiš od mene. Ali... ja ne pomislim na tebe kada se probudim... sjetim se da postojiš tek kada popodne otvorim mailbox i vidim nekoliko tvojih poruka... koje me uvijek nasmiju, ali ne učine sretnom... ne na onaj poseban način. Ne znam kako bi na njih odgovorila, pa ni ne odgovaram... kada se sretnemo ponekad nešto neobavezno iskomentiram, a ponekad se ponašam kao da se ništa nije dogodilo.
Dovoljno te poznam pa znam da si svijestan koliko sam ravnodušna, a znam da znaš i to da mi upravo ta naša komunikacija u ovom trenutku treba. Pitam se koliko vremena će proći do trenutka u kojem ćeš shvatiti da ti treba žena, a ne blesava polufrendica koja te uveseljava i ne pruža ništa više... niti to namjerava. Ipak bih nešto zatražila od tebe... pusti neka traje, jer sve dok traje dobro je... meni je ipak malo lakše, a i ti si bar u jednom dijelu pronašao sebe.
Post je objavljen 24.02.2010. u 18:47 sati.