Iznosim ovdje jedno meni interesantno razmisljanje na temu dobro i zlo od pocetaka vremena.
Preuzeto je sa bloga blade777
Nadam se da ce vam biti interesantno...
pozdrav Daniel
U početku bijaše Riječ, I riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše riječ. Ova bijaše u
početku kod Boga. Sve je po njoj postalo, I bez nje ništa nije postalo, što je postalo.
(Sveto Evanđelje po Ivanu)
Savršenstvo, predivna svjetlost, ugodan osjećaj ekstaze, a sve to opstoji u harmoniji i zajedništvu. Osjećaj neograničene ljubavi prema Stvoritelju i od Stvoritelja. Sve tako bi u vremenu i prostoru do jednog trenutka kada za jednoga svjetlost nije bila dovoljna svjetlost, a ekstaza više nije opstajala u harmoniji. I tada reče svom Stvoritelju i riječ ga odbaci u vječno progonstvo.
Duše u blizini svjetlosti Stvoritelja u svojoj neograničenoj ljubavi poželješe spoznati osjećaj tjelesnosti, a Stvoritelj u svojoj neograničenoj ljubavi ne mogne ih odbiti. Obečaše da će kroz spoznaju tjelesnosti zadržati dostojnost povratka, i da će svojom budnošću uliti snagu u tijelo smrtnika.
Tada još nisu imali toliko jakog protivnika, koji je u svojoj najodvratnijoj tamnoj strani stvarao vlastiti plan o ostvarivanju nauma o ponoru vječne propasti. Odbačeni anđeo je počeo ostvarivati zamisao o suparništvu i u svojoj odvratnosti drznuo se prkositi Bogu. Duše koje su u početku prebivale u dvoje ljudi bijahu zavedene i ne pričekaše odobrenje Stvoritelja da iskuse ono što im je obećano. Tada bijahu kažnjene, ali ne i napuštene od Boga.
Prođe od tada vrijeme koje bi zabilježeno u prostoru i napuštaše duše predivnu svjetlost i mnoge od njih se nikada neće vratiti svom vječnom nebeskom Ocu. U svojoj neograničenoj ljubavi On im u svakom trenutku pomaže, bijahu li dostojne Njegove svjetlosti. Dokazujući svoju savršenu ljubav, šalje svog Sina dušama zarobljenim u tjelesima, napadanih od strane prognanog anđela, Došao je od Oca za spasenje duša dokazujući istinitost o postojanju savršene ljubavi. Strahovita bol nasuprot ostvarenog osjetila tjelesnosti iz kojeg proizlazi zadovoljstvo.
Koliko iskazane ljubavi i pretrpljene boli, koliko patnje uz beskrajnu nadu da će riječ postići nadmoć nad oštricom ugode koja proizlazi iz blagodeti materijalnog, riječ koja će svojom snagom držati duše budnima, da se mognu oduprijeti svim nedaćama i tako si svojom dostojnošću osiguraju povratak u vječni život.
Takvom žrtvom i pretrpljenom boli Otac , Sin i Duh Sveti
djeluju u jednom i kao jedno pokazujući nam primjer savršene ljubavi.
Zasljepljenima blještavilom materijalnih vrijednosti, onemogućen nam je jasan pogled na prave vrijednosti, a svojim nedostojnim postupcima uspavljujemo dušu, te takvim djelovanjem odbacujemo sebe u ralje vječne propasti, u kraljevstvo odbačenog anđela. O, vi uspavane duše u tjelesima smrtnika, probudite se!
Probudite se i oslobodite naboj pozitivne energije, oduzmite đezlo princu tame ,ne dopustite da se stvara privid nadmoći na ovom svijetu, težnje uspavanih za materijalnim, molitvu za materijalnim vrijednostima, čime se nesvjesno darujemo u ruke anđela propasti.
Tako su jasne smjernice koje nam je naš nebeski Otac ostavio po Isusu Kristu, otkupitelju i spasitelju. Probudit ćemo naše duše jedino skrušena srca i u iskrenoj ljubavi moleći se za pomoć da budemo dostojni povratka u blizinu predivne svijetlosti, donijevši sa sobom pobjednički barjak proslavivši tako Spasitelja za sve vijeke vijekova.
Da, teško je raskinuti lance kojima smo okovani za ovozemaljske vrijednosti. U takvom sužanjstvu nema ugode, koju ćemo osjetiti, onda kada uspijemo biti skrušena srca. Dostojni i pravedni osjetiti ćemo radost, ugodu u blizini i oko srca. U svojoj iskrenosti osjetiti ćemo postojanost duše. Kada osjetimo takvo iskustvo, taj osjećaj nikada više nećemo željeti izgubiti. U molitvi, uspostaviti ćemo neraskidivu vezu sa viječnim nam Nebeskim Ocem.
.......Zamišljen tako, kroz meditaciju i iskrenu molitvu, došao sam do spoznaje o istini o postojanju Boga Oca Svemogućega i njegovog Sina Isusa Krista našeg Spasitelja. Očistivši se od grijeha, koji proizlazi : Mišlju, riječju, djelom i propustom. Postio sam najmanje dva dana u mjesecu sa iskrenom nakanom da se očistim od grijeha i budem dostojan molitve. Misli koje su potom uslijedile djelovale su mi kao vrpca koja se odmotava i na taj način mi stavlja na uvid potrebite informacije.
Kada sam se zamislio o tome kako nije dobro što ponekad između Crkvi Kristovih nije uspostavljena najbolja veza, i zašto uopće ima toliko Crkvi? U mislima mojim dobio sam odgovor : Zamislite da ima jedna velika površina zemlje koju treba natopiti vodom da bi zemlja bila plodna i zamislite jednu veliku rijeku koja je natapa vodom, te ju tako čini plodnom . Uz obale rijeke je plodno tlo, ali površina plodnog tla ne može biti tolika kao površina plodnog tla više rijeka raspoređenih po površju. Sve te rijeke otiću u istu vodu. To je kao što nas Kršćanstvo vodi k istom Nebeskom Ocu. Grijeh je i svaka pomisao na svađu i netrpeljivost kao i uzdizanje iznad drugoga veličavši vlastite zasluge. Naš Nebeski Otac traži od nas da budemo u jedinstvu vjere. Kada u tome uspijemo, Isus Krist, naš Spasitelj na ovom svijetu vodit će kraljevstvo svoje Crkve, čije je temelje svojom mukom i žrtvom izgradio. Zamislite da je Kršćanstvo predivan hram izgrađen na temeljima čiji je osnovni dio Isus Krist, utemeljen u vjeri pravednika. Nosiva stijena hrama je Sveti Petar Apostol, kojem je Krist kazao: „Pođi samnom i učinit ću te ribarem ljudi ! „
Sve crkve Kristove su dijelovi zajedničkog hrama (Kršćanstva)
Kako prolazi vrijeme, površje Svetog hrama se povečava, a pripadnici Crkvi Kristovih budnošću svojih duša moraju paziti da svojim djelovanjem ne oštete nosivu stijenu, jer rušenjem nosive stjjene cijela građevina Svetog hrama ne bi više mogla štititi duše u tijelima smrtnika i duše bi tada bile prepuštene silama zla.
Preuzeto je sa bloga blade777
Post je objavljen 24.02.2010. u 09:40 sati.