Marketing
"ODAVDE - DOANDE"
Kad je naš mlađi sinak bio mali znao bi reći da je provozio svoju bicikleticu "odavde doande". I tako bi uvijek rekao kad je htio naglasiti neki prijeđeni put od točke A do točke B.
Nama je taj njegov izraz bio tako simpatičan da ga još i dan danas koristimo kad prijateljima prepričavamo i opisujemo gdje smo bili.
I tako smo ove lijepe nedjelje, jedine u nizu kišnih i sumornih dana, krenuli na jedan lijepi izlet počevši
ODAVDE
Pošto iz vlastitog iskustva znam da se tekstovi pod linkovima površno čitaju, ako se uopće i pročitaju, prepisat ću jedan dio za koji smatram da je vrijedan čitanja i znanja:
Slap Krčić je 22 metara visok vodopad na sjeveru kninskog polja kojim se rijeka Krčić obrušava u Krku. Nazivaju ga još i "Veliki buk" i "Topoljski buk".
Uz slap Krčić je vezana i jedna legenda.
Nekada je na brdu lijevo od slapa postojala utvrda za obranu obližnjeg mosta. Na tom mjestu su knezovi Nelipići pobijedili vojsku Jurja Šubića Kliškog 1325. godine.
Legenda kaže da će ljudi ponovo izgraditi most kad prestanu međusobno ratovati i kad Krčić više nikad ne presuši.
Za vrijeme Domovinskog rata pored slapa Krčić u tunelu Hidroelektrane nalazila se diskoteka.
Inače nekad velebni slap je nakon miniranja, pregrađivanja i izrade komore u sedrenoj brani kao i pokušaja da se izradi hidroelektrana, sveden tek na povremeni slap iznad samog izvora rijeke Krke.
I dok novorođena Krka , pojačana velebnom masom vode iz Krčića, šiba nizvodno
Mi krenusmo uzvodno uz rijeku Krčić, spoznajući kako taj deminutiv "čić" uopće nije primjeren onome što nas je čekalo na tom putu, počevši od samog Velikog buka
Makadamski put koji je sukladno razvoju rekreativnog turizma preimenovan u biciklističku stazu, vodi nas uzvodno cijelim tokom Krčića , a završava negdje blizu Kijeva. Sagradili su ga Francuzi za vrijeme Napoleonove vladavine u vremenu od 1805.-1813.god. Obnavljan je za vrijeme Austro Ugarske vladavine i kako smo mogli vidjeti, do danas je prepušten zubu vremena, u što smo se uvjerili pješačeći svih 15 km do kraja staze. Ali, idemo polako , jer za prikazat sve šta smo vidjeli, trebat će nam prostora i vrimena.
Napustivši naše limene ljubimce, zapljusnula nas je nekakva buka. Prvi slap na našem putu prizvao nas je svojom bukom.
Ha, zato se slapovi još zovu i "bukovi"!
Zato jer buče, huče, i nema šanse da ih zaobiđeš neprimjećene.
Ovaj nas je itekako zaokupio, ne svojom veličinom, već ljepotom tog krškog procjepa kojim je voda probila svoj put.
Napojeni ljepotom tog osunčanog prizora i osvježeni prskanjem vodene maglice, krenusmo dalje makadamom spremni za sve one tajne koje nas čekaju uz Krčić.
Naoružani smo čak i brojčanim podacima (sa interneta, ofkors):
Tako da na našem putu uz Krčić možemo vidjeti bar:
8 slapova,
10 jezera,
3 mosta,
850 biljnih vrsta,
36 vrsta vodenih biljaka,
18 vrsta riba,
10 endemskih vrsta riba,
222 vrste ptica, od kojih se 80 gnijezdi u samom parku,
46 ostalih životinjskih vrsta.
Ne očekujemo vidjet baš sve od nabrojenog, ali slapova ćemo se zasigurno nauživati, kao i divnih zimskih krajolika pored rijeke.
Za nekoga ko plovi oceanskim prostranstvima, pravi je užitak biti pored vode koja teče i teče....
Putem nas prate kameni likovi u kojima svatko od nas vidi nešto što samo on vidi. Tako je za ovu kamenu koku par muških očiju reklo da je to pivac koji je okrenija glavu naopako, a više parova ženskih očiju potuklo je to viđenje, jer svima je jasno da je to koka koja leži na jajima i gleda iza sebe.
Dok nas iz druge kamene skulpture promatraju opake oči nekakve okrunjene zmije ili pak kralja lavova
Ugledasmo nekakav krov i zaputimo se preko prostranog i neobrađenog polja , vjerujući da bi to mogla biti jedna od onih mlinica. Ali bila je to tek jedna stara oronula kućica pored rijeke čije predvorje nam je poslužilo za naš nedjeljni doručak na travi.
Prepuštamo se ovozemaljskim užicima iz ruksaka, dok Krčić umilno žubori, a odozgar nas grije dugo očekivano sunce i orao nam klikće sa visokih orlovih stijena.
To bi bila jedna od onih 222 vrste ptičjeg roda . No, ne i jedina.
U ogoljelo šipražje neuspješno se skriva mali crvendać, odaje ga narančasti babarin (podbradak) pod kljunom.
Uskoro dolazimo do skupine kuća gdje nailazimo na prvog biciklistu pod punom opremom. Domaći čovik koji nam je ljubazno objasnio da smo otprilike na pola puta.
I opet nešto buči, huči....u blizini mostić i mlinica i....neprocjenjivo bogatstvo vode u punoj snazi
Visuljci u obližnjoj stijeni govore nam da ovaj slap može skakati još i više
Pored ovoliko vode,teško je uopće zamisliti kako to izgleda kada Krčić presuši u ljetnim mjesecima toliko da se može hodati njegovim suhim koritom kao što sada hodamo makadamom.
Vrime nam teče isto kako i teče voda ispod mosta, sunce putuje prema zapadu, a mi gazimo prema sjeveru i istoku.
Dolazimo do starog kamenog mosta čiji kameni lukovi i potpornji odolijevaju silini vode već 2 stoljeća
Uskoro izlazimo iz sjenovitog kanjona i ukaže nam se snijegom zavijena planina - Dinara
Nailazimo i na prvu od starih porušenih mlinica koje su dobrim dijelom stradale i tijekom Domovinskog rata
Skretanjem sa puta, priuštili smo malo pentranja do vidikovca s kojeg puca pogled na još jedan veliki slap ukrašen okrajkom šarene duge
Mjesto ko stvoreno za poziranje naše vesele ekipe
Ubrzo se naš put račva. Makadamski put penje se uzbrdo, a drugi asfaltirani put skreće nizbrdo prema još jednoj staroj mlinici pokraj koje se šepuri tabla Privatan posjed. Internetskom potragom saznajem da je rečena mlinica poznata kao Vaskov mlin kojeg je kupila neka Agro turistička zadruga iz Knina i ako se ostvari bar dio onoga što pišu, ovaj mlin će biti obnovljen, stavljen u pogon da proizvodi brašno, gastro ponuda uz domaći kruh, a okoliš uređen za izletnički turizam, moguća i gradnja male hidrocentrale, itd...
Vaskov mlin se još naziva i Mirkovića mlin, a izgrađen je tijekom 30-tih godina prošlog stoljeća, po nacrtu nekog ruskog inženjera. Pored mlina nalazi se brana dugačka 40 metara. U mlinu se nalazi 6 vodenih kamenova i na svakom je uklesano ime koje mu pripada.
Osim Vaskovog mlina, od izvora Krčića pa nizvodno 2 km, nanizalo se još 4 mlinice. Nažalost, sve u vrlo lošem stanju, kao i Napoleonova cesta koja se na nekim djelovima opasno urušava
Iako nam sunce već opasno odmaklo na zapad i pokrile nas debele sjene, uporno tjeramo prema izvoru.
Nailazimo na jedan putokaz koji nam kazuje da je kraj našem putu prema izvoru , bar za danas.
Vidimo da smo zapravo vrlo blizu , ali do pravog izvorišta trebalo bi još hodati pješačkom stazom, a triba se i vratit do naših autića koje smo ostavili nekih 15 km nizvodno. Postaje više nego jasno da ćemo se vraćati pod okriljem noći, obasjani mjesečinom i zvijezdama.
Kujemo plan za neki drugi put kada ćemo detaljnije obaći ove mlinice i prohodati taj dio puta do samog izvora i u to ime dižemo čaše naše.
Živjeli!
Post je objavljen 23.02.2010. u 23:22 sati.