Ovu sam priču planirao poslati na "Pričigin" ali eto, iz nekog tihog revolta nisam...
"Jedinu priču koju pamtim iz Biblije za mlade sa prekrasnim slikama u boji, koju mi je za vrijeme poslijepodnevnog odmora sredinom ljeta, onih nezaboravnih, vrelih ljeta na jugu, negdje između mora i kopna, čitala majka moje majke, Ljilja, bila je ona o Samsonu i Dalili. Slijepi čovjek duge kose i mišićavih udova, razapet između stubova, bijesan poput olujnog juga dok kiša ispire tragove užarene ljetne prašine, crta lica poput Michaelangelovog Davida, izazivao je u meni potresenost. Gubitak kose, tog simbola ljepote i slobode, proganjao me je cijeli život.
Uvijek sam imala kestenjaste uvojke, boje jeseni, kroz koju se sunce prelijevalo sjajno i zanosno, tako da slobodno mogu reći da je kosa uvijek bila ono najljepše na meni. Puštala sam je da raste, izbjegavajući šišanje kao kaznu.
Frizeri su pored mesara jedini ljudi za koje povremeno osjetim kako bih im bila u stanju nanijeti neku vrstu boli, naravno uvijek je to reflektiralo samo kao prigušen bijes, bol u želucu, mome naravno, nakon što bi me uvjerili, svaki put iznova da su rijetki stručnjaci svog zanata. na mesare ću se osvrnuti samo jednom rečenicom. Ne podnosim kad od dva kila kupljenih šnicli od kojih za goste želim pripremiti umak sa gljivama, ja dobijem komade mesa od kojih ne mogu spremiti ništa osim gulaša s krumpirom, jer su izrezane po dužini vlakana, pa bi se kod prženja skvrčile i bile nejestivo tvrde, naime mesu se vlakna prekidaju i režu poprijeko, to osigurava sočnost, a goste na ručak ne mogu pozvati ni pod razno jer gulaš sa krumpirima ne vole.
Frizeri su osobita priča.
Frizerka Mica iz moje zgrade ošišala mi je kosu do pola leđa na dječačku frizuru, nakon koje nisam dobila slom živaca jer sam za takve stvari sa dvanaest godina bila premlada.
Neimenovane frizerke za vrijeme studija u našoj sjevernoj metropoli, nebrojeno su me puta dovele na rub depresije, koja je najdulje trajala nakon što mi je jedna od njih britvom, vrlo oštrom britvom, vrlo dugu kosu izrezala do neprepoznatljivosti tako da su iza njenog "ručnog rada" na mojoj glavi ostali rijetki, izmasakrirani slapovi Nijagare.
Počela sam misliti da te silne žene imaju nešto protiv moje kose.
Postala sam uvjerena u tu teoriju zavjere nakon što sam poželjela pramenove boje meda, i to od frizerke koja mi je još povrh toga bila i prijateljica, te vidjela konačan rezultat tog pothvata. Osamdesete. Rock glazba. Više heavy metal. Duga, poprilično spržena blajhom, valovita kosa, tamna sa kričavo narančasto - crvenim pramenovima. U to sam vrijeme bila nešto punija, pa sam užasnuto plakala nad svojim najljepšim ukrasom, kosom. Bila je nedjelja, a ja sam na sreću, kod kuće imala neku rezervnu farbu, tamne boje, te sam postala bezlična crnokosa, bez sjaja, bez značaja. Jedan dugi period izbjegavala sam te mrske žene, proklinjući ih u sebi kao zlo, mrmljajući ružne riječi sebi u bradu.
Bila sam ljuta na sebe. Sve žene idu u salone na uljepšavanje, ja očigledno na uništavanje.
I tako sam odlučila, nikad više.
A kako je poznato da žene koje rađaju, vrište od boli i zaklinju se da neće nikad više, a zatim kad prođe malo vremena one zaborave bol i opet rode, tako sam i ja zaboravila kroz što sam prošla. Privukao me je miris šampona, mokrih ručnika, trepet trača i lupkanje šalica kave jeftinog dizajna i ušla sam.
Žene unutra su bile sretne. Sve ljepša od ljepše, sjedile su i čekale svoj red, listajući novine i tražeći savršenu frizuru.
A tek salon, čista rapsodija u plavom, novi namještaj, ambijentalna glazba, orhideje sa po desetak cvjetova, ručnici s monogramom i plazma tv za gledanje meksičkih sapunica. Raj. Hidrogen je mutio razum isparavajući mukli smrad od kojeg mi se po leđima razlila neka čudna ugoda. Bit ću lijepa, obećavale su stručne ruke.
-Želim svijetlo smeđu kosu sa pramenovima boje meda. - rekla sam hrabro i sjela.
Prštali su pramenovi pod folijom. Trajalo je dugo.
Držala sam zatvorene oči dok nije sve bilo gotovo. Otvorila sam ih i ....nisam imala snage reći ni riječ.
Nema smisla.
Sama sam si kriva.
Žuta pileća boja, na mjestima izmiješana sa mojoj prirodnom smeđom, te geometrijski izblajhani pramenovi tvorili su čudnu kombinaciju.
Ne znam je li mi se samo učinilo ili je ta kučka klicala oduševljeno "kako vam je divno, baš onako kako ste željeli" ili je to bila halucinacija izazvana šokom.
Platila sam pozamašnu svotu i jednostavno izašla bez riječi.
Ne vrijedi. Znala sam. Ali kažu da nada umire posljednja pa sam se i ja nadala, da ću jedan put, barem jedan put, izaći vani sretna s frizurm filmske dive.
Sad sjedim, kao šarena kokoš ispred ogledala i smišljam što učiniti.
Da, jako mi je lijepo stajala tamna boja kose. S njom definitivno ne mogu pogriješiti. I malo ću je skratiti, da barem ovaj izgoreni površinski dio kose ne strši tako jako.
Ako jednom poludim i udarim nekog frizera šakom, taj će platiti za sve kroz što sam prošla.
Ako više ikad odem frizeru. "
Post je objavljen 23.02.2010. u 22:09 sati.