nisam ti to rekla, ali..ponosna sam na sebe. baš onako, jesam. :)
ponosna sam zbog toga što sam relativno razumna. u biti, čemu da lažem? mislim da sam veoma razumna.
mislim da bih mogla biti psihijatar. onako za ozbiljno. mislim da bih bila odlična.
nemam pojma na koga sam ja takva kakva jesam. mislim, vidim ja da imam dijelove koje sam pobrala od mame i dijelove koje sam pobrala od tate. recimo na mamu obožavam "uredski pribor" - tako ćemo ga nazvati, a svi znamo da pritom mislim na blokiće, bilježnice, rokovnike, kemijske olovke, tehničke olovke, nalivpera i svu tu napast. :D dok recimo od tate sam pokupila tu nekakvu, neću reći hladnoću, ali..distancu od osjećaja. od izražavanja osjećaja. možda strah čak. ? tipa nikad nisam nikome osim svojem zecu rekla da ga volim. ili nešto tipa "ja ću ti uvijek biti tu i možeš računati na mene." ja sam osoba koja, izbjegavajući takve rečenice, govori "pa to se zna. ja ti to ne trebam reći." no dobro. al na kraju krajeva sam svoja. ja to vidim. ni od koga nisam mogla pokupiti svoju sklonost prema medicini. dođe mi da zaplačem svaki put kad kročim u bolnicu jer znam da sam za to stvorena. jer znam da mi život nikad ne bi bio rutina da sam recimo patolog. kirurg. ortoped. bilo tko. zapravo da, bio bi moj život rutina. ali MOJA rutina. rutina koju sam si sama stvorila i koju sama volim. oh, osjećam to u krvi i ubija me to.
al ustvari, ja mogu biti Englez i imati svoju rutinu. i taj dio me ne ubija.
no da zaključim - nitko nije na mene prenio tu moju istraživačku stranu. prirodnu stranu. onu stranu koja je zaslužna za moje donošenje puževa u kuću ili uzgajanje gusjenica u sobi kad sam bila mala, što se kasnije razvilo u povremeno proučavanje anatomije i izlet na obdukciju.
nisam ponosna na sebe jer skrećem s teme brže nego što mogu i primijetiti, ali to je posljedica mojeg manjka koncentracije koji nisam također ni od koga mogla pokupiti, no to je druga priča. uglavnom, ponosna sam i na to što sam u proteklih godinu dana postala znatno zrelija osoba. na to što se nisam napila na rođendanu jedne svoje prijateljice. na to što mogu ljude zvati prijateljima i prijateljicama samo tako. no, ne baš samo tako, ali u svakom slučaju se moj krug prijatelja proširio u zadnja dva dana. nije da sam upoznala nove ljude ili nešto, nego jednostavno..moji kriteriji su se snizili (ahh ovo je oštro, al ne znam se dakle izražavati :D) utoliko što mi biti prijatelj više ne znači da netko mora znati sve o meni i sve o čemu ja razmišljam, da mora prihvaćati sve što ja kažem, da mora uvijek biti uz mene, da me voli, da priča sa mnom svaki dan bla bla bla. i vidim sad kako ovo sve zvuči djetinjasto i nezrelo i bezveze, al nije moja slika prijatelja u biti bila takva. ne mogu ju opisati, ali poanta je čisto ta da do prije dva dana nisam imala nijednog prijatelja. a sad ih imam mnogo. i to je divno. a oči mi je otvorio jedan od njih. Toni. Toni Toni Toni Toni. on je tako....uh. nemam ni riječ. trebala bih izmisliti novu. dotada može biti i "divan". prošle su tri i pol godine otkako ga poznajem. od prvog našeg razgovora željela sam mu biti blizu. ne u tom smislu blizu. blizu u smislu da mu želim biti ono što se zove prijateljica. da želim da pričamo, da se kužimo, da se zajedno smijemo, da zajedno dišemo. uopće ne znam zašto. osjetila sam ono nešto. ono nešto što čovjek osjeti kad je to to. i jednostavno zna. tako sam ja jednostavno znala da će mi nakon što završi srednja škola biti žao. žao što se nismo družili, što nismo pričali, što se nismo zajedno smijali i zajedno disali. i žao mi je već. nije još gotovo, naravno. ali iako ljudi kažu da nikad nije prekasno, ja znam da je. svakako sam sretna zbog svih trenutaka koje smo proveli pričajući zajedno i smijući se zajedno i dišući zajedno, ali ja bih htjela još. htjela bih da se nikad ne rastanemo i da se nikad ne zaboravimo.
super. ja sam i nezasitna. kao i svaka druga ženska osoba na ovom planetu. ipak nisam izuzetna. pih.
[XXVI.XII.MMIX.]
Post je objavljen 23.02.2010. u 18:18 sati.