Marketing
Jedna mala čokolada
još uvijek je u ladici kuhinjskog elementa, sama, na dnu, ispod onih novih, za kuhanje. S keksima. Kupljena u 6. mjesecu 2006. S ciljem da ti se – nađe pod rukom kad dođeš. Iako si već otišla od kuće, od nas, od ladice s čokoladama. Pa ipak, tada sam se nadala da ćeš nam dolaziti u posjetu (Zar samo u posjetu? Koliko je ta misao i ta mogućnost već onda boljela, a nisam ni slutiti mogla što mi život sprema?!) i jasno, prvo otići do mjesta na kojem su te, nekako mi se čini, oduvijek čekale čokolade. Bila si prava ovisnica o čokoladama bez obzira o kakvoj se veličini ili sastavu radilo. Tamne, mliječne, bijele, voćne, punjene, prazne, s rižom, s grožđicama…… govorila bi mi, da ne možeš bez njih zamisliti život jer da te podižu, daju ti snage…. daju ti sve potrebno u životu. Od tada pa do danas, niti jedna nova čokolada nije kupljena (osim onih za kuhanje), a one koje sam dobila na dar također su iskorištene za kuhanje, bila to dobra ili loša odluka. Za kolač. Za mene bi naime okus čiste čokolade postao pregorkim, ona gvalja jada i mučnine, smještena u grlu prepriječila bi put silaska, o užitku ne smijem ni misliti. Voljela sam i ja čokolade, moje su miljenice bile one s grožđicama i lješnjacima. Najveće što postoje. Sjele bismo tako na trosjed i tamanile kockice sve dok nam se ne bi smučilo. I sada ih vidim na policama trgovina, obično su smještene na višim policama. Da, visoko su, previsoko čak i za pomisao ili maštu.
Izvukla sam neki dan tu ladicu, prenatrpanu svime i svačime i iako sam bolesno uredna, nekako kao da je sva urednost nestala upravo u toj ladici sa svim onim slatkim sitnicama za kolače: bademi, lješnjaci, čokolada u prahu, kakao, štaub šećer, vrećice šlaga, pudinga, vanilin šećera, arome, želatina…. Sve sam izvrnula na pod i počela pripremati papir za police. A onda sam je vidjela, tu nesretnu tablu čokolade s keksima, u dnu, jedva se dala istresti. Polomljena, već požutjelog omota, zastarjelog roka uporabe. Sjela sam tako usred nereda, s čokoladom u rukama i suzama na obrazima, i šumom u ušima, i čepom bola u grlu, i ludim udaranjem srca, i treskavim rukama …… prokleta čokolada: nepojedena, nedočekana, osamljena, stara i smežurana, već pobijeljela ispod papira. Želim je potpuno smrviti u prah i baciti u smeće, ali me bol oštra poput koplja presamiti i doslovno prepolovi jer najednom ta čokolada postaje tvojom personifikacijom. Sve je navrlo u glavu, žile kao da se šire dok bujica sjećanja tutnji kroz njih do glave, do uma, do središta mene. Ni zaplakati pošteno ne mogu već iz mene izlaze neki suhi jecaji, isprekidani bolom u plućima koji mi ne da udahnuti ni izdahnuti. Pokušavam kroz te jecaje, kroz te dahtaje, izgovoriti tvoje ime ali ne mogu niti to, i stišćem tu pločicu tvrde čokolade kao da si mi ti pod prstima, i samo je dalje stišćem svom silinom svoje ljubavi.
Post je objavljen 23.02.2010. u 18:23 sati.