Jedno moje promišljanje o RIJEČI...
Mislim da je najveći izražaj ljubavi između Stvoritelja i stvorenja,
komunikacija. Kad Stvoritelj govori, a stvorenje jer dopušta da ga Bog
ljubi, ljubeći sluša. Pri tom nema ni slova ni glasa, ni vokala ni
riječi. Samo veličanstvena tišina u kojoj dubine ljubavlju izražavaju
neizrečeno, neopisano, neobjašnjivo, neopisljivo... Veličanstvena
tišina koja govori više od riječi, iznad razuma, iza svjesti....
Veličanstvena tišina koja je sama RIJEČ!!!
A milijarde zrnaca žića i bića kliču: ALELUJA! Veličanstvena tišina
čiji govor spoznaš tek s odmakom, nakon što je progovorila....
Veličanstvena tišina čiji govor apsolutno ne razumiješ, ali znaš da je
to što ti govori ljekovito za tebe...
I pri tom te nije briga i nije ni važno što govori, jer znaš da je taj
govor LJUBAV, ljubav koju ćeš prepoznati naknadno, ljubav koja rađa
slatkim plodovima... A tada se Veličanstvena tišina - LJUBAV, pretvara
u veličanstven govor, govor ljubavi kojim progovaraš, ne ti, već oni
koji tu ljubav vide i ćute, prepoznaju i konzumiraju; a progovaraju
opet istom tom LJUBAVLJU!!!; Veličanstvenom tišinom - nijemom
zahvalnošću uhvaćena osmjeha, radosnim treptajem svjetlucavog oka,
toplim stiskom ruke, toplinom srca koje grije, nježnim zagrljajem koji
tješi...
Ispod svake čujne riječi, ali snagom i ljubavlju RIJEČI, one iste
RIJEČI, koja je veličanstvenom tišinom; jednom TIJELOM postala, a
drugi put VAZMOM uskrsnula! Amen! Aleluja!
Post je objavljen 23.02.2010. u 12:21 sati.