Pregled posta

Mjesto raspetih pijevaca i neba koja nisu plava

Mogla bih sada napisati post o bolesnom oku i sutrašnjem posjetu liječniku, ali neću.
Bojim se doktora, patološki.
Ne, neću pisati o tome.
Nisam željela pisati ni o ovome što slijedi, željala sam to zadržati za sebe.
Obično želim neke lijepe trenutke pohraniti u muzej sretnih sjećanja i povremeno izvlačiti ih iz fundusa, onako samo za privatnu upotrebu.
Ipak...
Imam neki pomaknut smisao za turističke rute.
Ne uspijeva mi ostati na uhodanim putovima primorskih girica i kontinentalnih kobasica sve da se i ubijem od truda.
Ja sam čisti turistički štreber koji je jednom pročitao kako je turizam doživljaj pa se toga i držim ko pijana plota.
A doživljaj volim kreirati u svojoj režiji, jednostavno ne vjerujem serijskim doživljajima, eto.
U potrazi za doživljajem uspjela sam Rokeru objasniti kako je kišna subota idealna za skitnju put Podravine.
Podravina me trese već duže vrijeme, sve otkako sam gledala Gruntovčane.
Pa sam Rokeru lijepo objasnila kako ćemo u Hlebine, a zatim u Sigetec gdje su snimani Gruntovčani.
Roker je bio oduševljen idejom gacanja kroz podravsko blato kako bismo doživjeli imaginarni Gruntovec.
Ajde Hlebine još prolaze, Sigetec nikako.
Pa smo krenuli put Hlebina i Sigeca...zar ste sumnjali?
Hlebine su čudo.
Zadnji put smno poljubili vrata galerije, ne radi nedjeljom.
Ovaj put je sreća pratila hrabre.
Stajali smo pred platnima koja su mi pričala priču o čudu, svjetskom čudu.
Uz glagoljicu zasigurno jedno od najizvornijih hrvatskih izričaja.
Kako objasniti hlebinsko čudo u svjetskim razmjerima?
Možete li vjerovati kako se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo cijeli svijet slio u to malo podravsko mjesto?
Mjesto koje ni dan danas nema pošten kafić već seosku birtiju preslikanu iz Mejaša ili Gruntovca.
Stajali smo pred platnima i svjedočili čudu, a ja sam se bojala ući u drugi dio galerije.
Znala sam ako uđem da neću više izaći ista kao prije.
Voljeti ću ovu svoju zemlju još mrvicu više nego prije.
Onu mrvicu koja me svaki put razoruža pred ljepotom zemlje i ljudi gdje živim.
Onu mrvicu koja me sprečava da budem cinična i podrugljiva.
Tamo je Ivan Generalić usavršio snove svojom paletom.
Da, snovi se mogu usavršiti bojama.
Dovoljno je stati pred njegove slike i tada sve postaje čudo od stakla i ulja.
Zamislite čovjeka od šezdesetak godina koji slika pijetla na Eiffelovom tornju raširenih krila?
Zamislite raspetog Krista pod žutim nebom sa ružičastom svinjom pod nogama?
Zamislite bijele jelene u svadbenoj povorci?
Da, sve to.
Vatikanski je muzej uvjetovo primitak platna jedino ako Generalić makne svinju ispod Isusovih nogu.
Vatikanski je muzej ostao bez tog triptiha.
Vatikanski je muzej blago rečeno popušio ako mene pitate.
Stajala sam pred Večenajevom zimom u koloritu bijelog snijega i crvena neba i pitala se u kakvoj zemlji ja to živim?
Zemlji snoviđenja?
Jer, kako objasniti podravskom seljaku kako je nebo boje olova, kada nije?
Ono je crveno, a snijeg je bijel ma koliko mi željeli uvjeriti ga u suprotno.
A kustosica kaže kako voli svoj posao.
Ne, kaže kako obožava svoj posao, a meni dođe da zaplačem onako kako bi zaplakao Diogen da je pronašao svijećom čovjeka.
U galeriji osim kustosice, Rokera i mene nema nikoga.
Pa nas vodi pred velike pisanice koje umjetnici naive upravo oslikavaju za Uskrs.
Svjedočimo čudu u nastajanju.
Čudu podijeljenu na kvadrate unutar kojih piše Štef, Dražen...
I olovkom nacrtanih velikih srca na velikim pisanicama.
Unutar tih srca biti će Gornji Grad, Markov Trg, katedrala... pisanica odlazi u Zagreb.
A ljubav prema zemlji iskazana je između ostalog i kroz poklon glavnom gradu.
Glavnom gradu u srcima podravskih umjetnika.
Pitam je za Sigetec, kaže "Da, tu su snimani Gruntovčani".
Kaže kako je serija snimana u naselju Tori, sada nastanjena Romima.
I eto, Roker i ja vozimo se kroz podravsko blato.
I ulazimo u imaginarni Gruntovec gdje su kuće ostale skoro kao nekada.
Bez asfalta, ali sada s ponekom satelitskom antenom na krovu.
I samo čekam Cinobera i Dudeka, ali ne dolaze.
Gledaju me neke crne oči nepoznatih dječaka, znatiželjno kao i ja njih.
Okreni se, doći ćemo na proljeće.-kažem Rokeru.
Da, doći ćemo ponovo pokrenuti vremenski stroj unatrag.
Vraćajući se slagala sam eksponate u muzej dobrih sjećanja, onako s pažnjom i ljubavlju.
Opet sam bila zaljubljena u svoju domovinu ljepote.
Vrijedilo je svake kapi te kišne subote, čudo se iznova dogodilo.
Bila sam ponosna nakon dugo vremena.
Bila sam uvjerena kako nigdje na svijetu ne bih mogla živjeti duže od par tjedana.
Jer, kako živjeti pod nebom koje je obične plave boje?
I kako živjeti u zemlji koja nema Gruntovec?




















Post je objavljen 22.02.2010. u 20:37 sati.