Sinoć sam skužio čudne stvari. U jednom momentu užasnog pijanstva, ćopio sam skladištarku i nabio na zid iz ne znam kojeg razloga. I nisam ju htio poljubit ni ništa, jer bi se brijem istu noć morao bacit pod neki auto, ali mi se dogodio moment mračne tame užasa i svega. Nabijena na zid u nekakvom seksitajm momentu koji to nije, umjesto fizičkog kontakta ugodne prirode, dobila je iznimnu fizičku neugodu s moje strane. Učinio sam da ju boli. I htio sam to i uživao u tome. I govorila mi je da ju boli, ali ja sam nastavljao činiti to još više. Onda sam ju pustio da ode. I bila je ljuta il neki kurac, ali meni je bilo svejedno, štoviše, bio sam zadovoljan. No, nakon toga sam skužio jednu stvar. Da ona mene nije ostavila, ja nju nikad nikad ne bi ostavio. Gledat ju kao nekakvu glupavu životinjicu koja ne vidi toliko stvari, nakon kaj sam odradio fizičku neugodu, dalo mi je do znanja da sam tako mogao zauvijek.
Jadna malena, ne razumije ništa, srećica, ljubav, horor, dno, užas. Prisjećanje na taj dio sinoćnjeg izlaska stvara mi neugodu i čini da se osjećam čudno i glupo. Gledat osobu s kojom si proveo godine sa mešungom mržnje, dragosti jer je životinjica koja ne razumije, agresije i ne znam čega sve, stvarno nije normalna stvar. Kak si preć prek toga da si godinama bio s osobom s kojom nikad nećeš moć sjest i popričat, jer ona jednostavno nikada ništa neće razumjet? Jer joj jednostavno iz tisuću razloga nije dano da razumije.
Fali mi zla kurva (tm). Nisam napisao pjesmu mjesecima. Nisam napisao retka mjesecima. Ništa me jebeno ne pokreće. Fali mi neka zla kurva, ne originalna. To prezlo stvorenje smrti, užasa i destrukcije ne bi mogao preživjet drugi put, brijem da bi udarao glavom o tvrd zid dok ne bi postala kašasta masa, a ja bi bio mrtav. A opet, kako pisat o 5 izgubljenih godina svega ikad? Ni to nemrem. Nema novog housea na torrentima. Nema niti jedne nove epizode serija koje gledam. Ostaje mi samo da postojim i budem biljka dok vrijeme ne prestane bit smrt. Sreća.
Post je objavljen 21.02.2010. u 21:05 sati.