U zadnje vrime ne izlazim baš navečer vani. Nekako mi je lipše doma u toplom. Pogotovo kad čujem klapanje kiše po škurama.
Petak navečer bija je izuzetak. Navečer san izašla vanka, a šta me to natiralo, koja je prigoda bila, možda za koje vrime i napišen koju rič. Kad se lipo posloži ovo šta je u glavi, jer zaslužuje to malo više od pet minuta brzinskog pisanja.
I tako, kad san došla u Čiovo situacija je bila ovakva. Lagano prilivanje mora priko obale.

A nakon uru ipo imala san šta i vidit.
More skroz priko ceste.

Auti voze po moru.


Isprid kuće more priko ceste.

Lagano krenem priko mosta i malo povirin priko rive. More se lijeno razliva priko obale. Skakučem i pokušavam slikat.

Priko pijace štandovi su pod morem a do drvenog mosta se ne može prič.

Brodovi kao da lebde.

A sutradan san vidila koliko je šporkice more izbacilo.


Post je objavljen 22.02.2010. u 07:27 sati.