1. Isus osuđen na smrt
Isus je šutio. A veliki mu svećenik reče: „Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?“ „Ti kaza – odgovori mu Isus. – Ali ja vama kažem da ćete poslije ovoga vidjeti 'Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega' i 'gdje dolazi na oblacima nebeskim'.“ (Mt 26, 63-64)
Isus pred sudom. Jedini pravedni sudac. Neshvatljivo. Prepušten namještenom sudu i lažnim svjedocima, ne samo da je nevin, nego sama Ljubav predana u Očevu volju. Ne buni se i ne opire, već oprašta i prihvaća smrtnu kaznu. Na svojim leđima nosi osude i opačine svakoga čovjeka. Suci ga ispituju ne bili ga uhvatili u zamku. A on čvrsto stoji iza svake svoje riječi, a iza njega stoji Otac nebeski u čiju volju je predan. U tom predanju nije ga pokolebalo ni strašno bičevanje, ni trnova kruna ni sve pljuske i druga ponižavanja koja samo čovjek u svojoj opakosti može izmisliti.
Koje tajne u Isusovom životu, da zna stajati mirno pred ljudskom zloćom! Kako je to moguće? On sama pravda šuti i nosi i njihovu bijedu u svom otkupiteljskom putu. I za njih je mučen i za njih će umrijeti i njima daje šansu i sada i uvijek da budu dionici njegovog uskrsnuća. Koje li tajne ljubavi! Ovdje zastaje svaka ljudska misao. Nevin je a osuđuju ga.
Židovski narod je osudio Isusa na smrt ali tu osudu je morao potvrditi i predstavnik rimske vlasti ili prokurator Poncije Pilat. On ispituje Isusa i uviđa da je predan njemu samo iz mržnje. On gazi vlastitu savjest. Podvrgava ju sramotnoj popustljivosti pred židovima, bacajući vlastitu odgovornost na drugoga, šalje Isusa Herodu. Bože kako je nerazumljiva ljudska slabost!
I mi ljudi često se nalazimo u takvoj situaciji da vlastitu odgovornost prebacujemo na druge samo zato da bismo bili u očima ljudi „dobri“. A Isus, sama pravednost, šuti. Znao je da Herod u svom bezumlju i častohleplju ne može razumjeti ništa. A Herod se služi ponižavanjem i osramoćenjem onoga koji je jedini Uzor za svakoga čovjeka i vraća ga Pilatu. On pere ruke i predaje ga svjetini... I mi se mnogo puta možemo prepoznati u sličnoj situaciji. Nemamo hrabrosti prihvatiti Istinu. Bojimo se izgubiti ljudsku naklonost. A Isusa u svome životu prepuštamo smicalicama ljudske nestalne i često puta i častohlepne želje da budemo čašćeni, hvaljeni i poštovani.
Isuse! Ti nam dostojanstveno pokazuješ kako se ljubi Otac i kako se vrši Očeva volja. Na tvome licu nije bilo traga nemira ili uvrede jer si opraštao. To može samo tvoje milosrđe. Tko bi od nas mogao ponijeti teret samo svoje vlastite krivnje, a ti preuzimaš na sebe svu našu sramotu. Pomozi nam da ti uzvratimo ljubavlju, jer je to jedino što od nas očekuješ.
S. Jozepka Vukančić
Duhovna oaza šibenskih franjevki
Post je objavljen 21.02.2010. u 16:50 sati.