Pregled posta

Struka uzvraća udarac

Starija od moje dvije ide u 5.b razred O.Š. Mertojak u Splitu, baš onaj razred u kome se desio incident o kome ovih dana piše Slobodna Dalmacija. Ukratko, u petak, 12.02. popodne, desetak minuta prije kraja zadnjeg sata, hrvatskog, mali D. se digao baciti nešto u kantu i u prolazu se javio prijatelju iz susjedne klupe. Nastavnik je krivo procijenio situaciju, priskočio, uhvatio maloga za uho i zalijepio mu solidan šamar. Ovo su činjenice, nezavisno provjerene u nevezanom razgovoru s više djece iz razreda.

Na stranu što su djeca bila iznenađena i prestrašena iznenadnom i pretjeranom reakcijom, na stranu i to što je reakcija bila sasvim neprimjerena, na stranu i činjenica da je isti nastavnik i prije znao "neposlušnu" djecu u istom i susjednom razredu čupnuti za uho ili kvrcnuti po glavi, valjda ćemo se složiti da je glupo što je tema osvanula u Crnoj kronici. Kraj svih onih ubojica, lupeža i ministara, jedan potplaćeni, izrađeni i vjerojatno bolesni čovjek pred penzijom stvarno je sitna riba. I iako je na sličan način moglo fasovati i moje dijete, meni je tog čovjeka uistinu žao. Možda mu se ruka prejako omakla, možda se dijete krivo namjestilo, možda ga je baš taj dan izjedao nekakav gadni bol i jad - priznajte i sami - koliko vas je puta zasvrbio dlan kad bi vam vaša stoka mala doma digla živce? - pljuska je pala. Neovisno o 39 godina službe, ljubavi prema poslu, stručnosti i volji.

Nisam pobornik permisivnog odgoja: želim da nastavnici mom djetetu postave jasne granice dozvoljenog ponašanja, da od njega zahtijevaju i dobiju solidno znanje, marljivost i primjerno vladanje, i u tom smislu sam uvijek podržavao njihov autoritet - mi smo suradnici u istom poslu. Svjestan sam problema s kojima se prosvjetari susreću i smatram da trebaju razumijevanje i pomoć. Ali koliko se god trudio, ne mogu opravdati pljusku u razredu u kojem većina još nije navršila 11 godina. I to ne pljusku u samoobrani nekom ponavljačkom pubertetskom gelipteru, nego pljusku sitnom plavom dječačiću, manjem od pola curica u razredu.

No dobro, rekoh - stručne službe će već obaviti svoje. Dječakova majka je odmah otišla u školu, razgovarala s ravnateljem i nastavnikom, te nezadovoljna njihovom verzijom priče i nakon što su odbili sazivanje roditeljskog sastanka 5.b, podnijela prijavu školskoj inspekciji i policiji. "Znate, dite će to za par dana zaboravit, a profesor će živit s tim cili život", rekla joj je školska psihologinja*. "Tek da znate, sve će ovo proć, a vi ćete snositi posljedice", rekao joj je ravnatelj. "Ma pusti budalu, ne uzimaj to srcu - ti si obavila sve što je trebalo", rekli smo joj mi kolege roditelji.

Sve bi ovo bilo nevrijedno osvrta da juče u Slobodnoj nije izišao novi članak, u kome ravnatelj pokušava zbiti poljuljane redove i podići prašinu ne bi li zbunio javnost i protivnika. Čitav članak vrvi od neistina, i tako je tendenciozno sročen da kompletnu krivicu svali na dječaka "prijestupnika" i njegovu "labilnu" majku. Valja pročitati (anonimne) internetske komentare ispod članka - ne treba našoj rulji puno da nekoga razapne:

A sada opet činjenice: ravnatelj laže kako je nakon hrvatskog bio sat engleskog, hrvatski je posljednji sat koji 5.b ima u rasporedu petkom - ali što ćemo kad tvrdnja kako je mali "sat vremena najnormalnije bio na engleskome, bez ikakve vidljive ozljede ili natečene glave" - tako dobro zvuči. Nadalje, sijeda glava nije “malo vanjskom stranom ruke od kose dotaknuo dječaka”. Radilo se o pravoj, muškoj pljusci, zašto da se lažemo? I neistina je da je prije toga istoga dječaka tri puta opomenuo, a da ovaj nije poslušao. Provjereno. Neki učenici su nasilni i neodgojeni, ali nije mali D. nastavnici hrvatskog jezika Lj. T. rekao “nabijem te na...”, ona tom malome ne predaje, ne poznaje ga i jedina svrha tog komentara u članku je smišljeno dolijevanje ulja na vatru.



Što se tiče podrške koju profesor ovih dana dobiva među učenicima, neki nastavnici su poslušali nalog ravnatelja i na brzu ruku organizirali potpisivanje peticije za njegov povratak, ali (kako se iz slike u članku lijepo ne vidi) ne i u razredu u kome je pao šamar. Na pitanje učenika 5.b hoće li i oni dobiti anketu za izjašnjavanje, jedna nastavnica im je odgovorila: "Nemojte me to pitati, nemojte uopće o tome pričati, neću da ravnatelj viče na mene".

I eto vam cijele istine o našem društvu, o školskom sustavu koji ne može suzbiti izgrednike, pa umjesto toga šamara desetogodišnjake, o djelatnicima koji ne znaju zaštititi svoj dignitet i struku pored ostalog i od politički instaliranih nestručnih ravnatelja, pa onda s tim ravnateljima pušu u isti rog, čuvajući im fotelje, o svim tim pravilnicima i hrabrim telefonima po kojima su djeca na papiru sigurni kao lički medvjedi, ali ih baš kao ličke medvjede svatko može i gaziti. I iskoristiti, i oblatiti kad mu zatreba. Koju poruku primaju ista ta djeca od nastavnika koji bi im trebali biti uzori? Da laž vlada, princip jačega pobjeđuje: šuti i slušaj, boj se, ne govori, ne misli.

Ispričat ću vam istinitu priču koja nažalost potvrđuje onu staru, da se povijest uvijek ponavlja. Jednom davno, 1975, kad sam ja bio u 5.b, u O.Š. Đordano Borovčić - Kurir na Plokitama, živčani nastavnik hrvatskog bez povoda je ošamario učenika u mom razredu, tako da su mu naočale pale na klupu. To je bio jedini put u mome školovanju da je neki nastavnik nekoga fizički kaznio. Razred je bio u šoku. Ali problem nisu rješavale mame i tate - nije to bilo ni potrebno. Naše curice iz razreda podigle su bunu, alarmirale razrednicu, pedagoga, direktora, i nastavnik se već idući sat morao ispričati malome i cijelom razredu, i ostatak godine je bio pod povećalom. Ali tada djeca nisu bila zaplašena, ni njihovi roditelji dezorijentirani, školske službe su radile svoj posao, a naša drugarica razrednica, draga Katja Kuzmanović imala je srca zaštititi svoje đake.

I zato je ona jedini nastavnik u ovom postu koji zaslužuje da mu spomenem ime.
_____________________________________________________________________________________________
*Ispravka - 22.02.2010, 00:32: U toku jučerašnjeg dana, zamolio sam mamu malog D. čije sam podatke koristio da provjeri što sam napisao - u tekstu mi se potkrala greška, zbog koje se ispričavam: riječi "Znate, dite će to za par dana zaboravit, a profesor će živit s tim cili život" nije naime izrekla školska psihologinja, već jedna od prisutnih nastavnica, profesorica engleskog T. Nastojao sam da tekst bude koliko je moguće hladan, precizan i objektivan, bez odsklizavanja u pretjerane emocije, jer ipak - nije moje dijete dobilo batine.

Post je objavljen 21.02.2010. u 08:45 sati.