U posljednje vrijeme svjedoci smo iskonstruiranih medijskih napisa o lošem poslovanju Podravke kao i o kreditnim malverzacijama bivše uprave i nastalim golemim dugovima prema stranim bankama. Glavna svrha i namjera ove medijske kampanje je da, prije svega, među radnicima Podravke i stanovnicima Koprivnice stvori dojam da je njihova firma na rubu propasti, te da na taj način da neku vrstu opravdanja za privatizaciju i širom otvori vrata krupnom privatnom kapitalu. Kao jedan od glavnih interesenata za preuzimanje Podravke nametnuo se vlasnik krupnog kapitala Emil Tedeschi. U medijima prikazivan kao uspješan biznismen koji je „iz ničega“ i samo „vlastitim radom“ stvorio uspješno poslovno carstvo, upravo on figurira kao najpoželjniji kupac.
Njegov uvjet pri kupnji Podravke je da država potpuno izađe iz vlasničke strukture te na taj način njemu u potpunosti prepusti upravljačka prava nad firmom. Po već mnogo puta viđenom scenariju u obranu i zagovaranje privatnog kapitala uključili su se i državni funkcioneri na čelu sa ministrom gospodarstva, bivšim predsjednikom Hrvatske udruge poslodavaca, Đurom Popijačem i novonametnutim predsjednikom Nadzornog odbora Podravke, inače „vrhunskim ekonomskim stručnjakom“, Ljubom Jurčićem, koji neprestano u medjima plasiraju frazu o državi kao lošem vlasniku. Ovaj slučaj samo je jedan u nizu u kojem se jasno prepoznaje sprega politike, privatnog kapitala i medija, sa ciljem rasprodaje javnog i društvenog dobra. Jedini koji mogu pružiti otpor privatnom kapitalu i zaustaviti privatizaciju Podravke jesu organizirani radnici, jer upravo oni su tu firmu stvarali desetljećima svojim radom i samo njima pripada.
Moj komentar: ne znam koliko je trenutno stvarno loše stanje u Podravci, ali puno smo puta u ovih 20 godina svjedočili sprezi privatnog interesa i države, gdje privatni interes preko krakova hobotnice koristi državu kao svoj alat. Jedna od ključnih metoda u "tranziciji" vlasništva bila je namjerno rušenje vrijednosti tvrtke u državnom vlasništvu da bi se prodala što jeftinije.
(Pritom, ne zaboravimo da je prva pljačka bila nacionalizacija, kad je svo društveno vlasništvo bilo preglašeno državnim i tako napravljen veliki korak natrag od "samoupravnog" ka etatističkom socijalizmu, gdje je država vlasnik svega. Odmah je slijedila forsirana privatizacija, gdje su poduzeća dijeljena politički podobnima. Na taj način smo prešli u kumovski kapitalizam.)
Zastupnici privatnih interesa slavodobitno mašu slučajevima korupcije u državnm poduzećima da bi dokazali da je "država loš gospodar", te da je jedini put pronaći "sposobnog" privatnika, kojem će se poduzeće pokloniti da njime upravlja bolje; a država će opet izdašno priskočiti u pomoć raznim mjerama potpore, banke pod kontrolom drugih krakova hobotnice davati izdašne kredite itd.. Međutim, u korupciji naravno uvijek postoje dvije strane: ona druga je neki privatnik.
Diskusija o više ili manje države u gospodarstvu bespredmetna je: svuda u današnjem kapitalističkom svijetu država ima veliku ulogu, bez obzira kreira li više od 50% BDP ili "samo" 40%. Pitanje je načina koji prevladava u poslovanju. Država je dio tržišne privrede, koji poduzetnici ("kumovi", cronies) svuda nastoje podjarmiti svojim interesima. I svuda, manje ili više, uspijevaju. Pitanje je, u okviru postojećeg sustava, postoje li nekakva protumoć u vidu institucija i tradicija "pravne države", te jakih sindikata, zaposleničkih vijeća, poduzeća u vlasništvu radnika i drugih institucija i aktivnosti građanskoga društva.
U Hrvatskoj, protuteža i dalje ne postoji. Karakteristično je, da je novoizabrani predsjednik Ivo Josipović, koji priča o vrijednostima socijalne demokracije, u svoj tim ekonomskih savjetnika uzeo hrpu velikih "gospodarstvenika", uključivo i spomenutog E. Tedeschija, ali nikoga iz sindikata. (čak i onakvih jadnih, kakve trenutno imamo).