Ugasile su se svijeće baš kao i moja želja za ićim drugim.
Voljela bih da imam njihov život, i njihov izgled, fotogeničnost, prijatelje, društvo, školu, sve. Ali nemam. I nikad neću imat. Uviek ću biti sanjar koi svaki noći sanja savršen život u kojem je sve naprosto savršeno, tamo di sam ja ja, ali drugačija, onakva kakva želim biti. Želim da neke ljude nisam ni upoznala zbog svojih razloga, tuge, žudnje za njima i njihovim životom, da budem dio njihovih priča, kao što su oni dio mene, onaj dio koji budi u meni maštu i to savršenstvo koje se možda nikad neće dogodit. Nekad sam vjerovala, bila sam slijepa, jer sam bila ispunjena nadom, sada sam otvorila oći, razočarana, plakajuću otišla sam, udarala sam jebenu vreću do bezsvjesti zamišljajući tvoje lice dok nebi pala na koljena jer nebi imala više snage, baš kao i sad. Ljudi mi ne dopuštaju da budem ono što hoču. Oni jednostavno ne razumiju. Ne razumiju. Ne. Zašto? Zašto ja nisam na njezinom mjestu. Da imam ljude koji me razumiju. Koji me vole onakvu kakva jesam, da živim naprosto u tom jebenom svijetu u kojem si ti I DA MOGU NORMALNO ŽIVJET, SA ISKRENIM LJUDIMA KOJI ĆE BITI UZ TEBE CIJELU JEBENU NOĆ, SLUŠAT TE, A NE SMATRAT TE GLUPOM I .... Ja ne dišem. Ja neznam tko sam. Ja sam.. nitko. Samo glupi sanjar koji živi u nadi. U toj jebenoj nadi koja ne postoji. Ugasilo se sve. Osječam trnce po ruci. Smračilo se. Moja priča. Ona je... prazna. Svaka moja rijeć je tu skup slova bez ikakvog značenja, baš poput mojih osječaja, mašte, života, i ljudi među kojima živim. Ja nemam smisao. Nisam ga niti nikada imala. I to sve zahvaljujući vama, drage "prijateljice".
Post je objavljen 19.02.2010. u 21:30 sati.