"Wolfman“ novi film režisera Joe Johnsona (Jurski Park III, Hidalgo, Jumanji) zapravo nije klasični horor već trash horor.
Ne, to nije šala već stanje stvari koje je odmah s početka filma razvidno.
Ono što je trebao biti ozbiljan horor metamorfozirao je neznanjem i nedovoljnim angažmanom u žanr koji je tu više da nasmijete, a manje da vas se prestraši.
Glumci, producenti i cijeli team filma su predstavljali Johnsona kao Mesiju, no kada krenete gledati film shvatiti ćete da su bili jako u krivu. Samog Johnsona su toliko napumpali da je u izjavama za medije tvrdio kako je sam pronašao nešto više ... „motiv više“ krenuvši u ovaj projekt. Izjavio je i kako ga je više zanimala sama priča nego li spektakl. To jednostavno nije točno jer film obiluje specijalnim efektima, a loš scenarij scenarističkog dueta Walkera i Selfa nudi nedovoljno isprofiliranu i uvjerljivu kako glavnu priču tako i po Johnsonu vrlo bitnu popratnu ljubavnu priču između Lawrencea Talbota (Benicio Del Toro) i Gwen Conliffe (Emily Blunt). Tu je ljubavnu priču u jednoj svojoj izjavi za medije vrlo samopouzdano režiser postavio kao vodonošu filma i užasa kojeg je snašao prokletog Lawrencea.
Razotkrivanje zvijeri
Osim nedovoljno razrađenog scenarija film je od početka prepredvidljiv. Diletantski, narušava strukturu filma serijom „suptilnih“ poteza otkriva identitet „zvijeri“ i time uništava čar filma.
Gledajući film prvo što ugledate je idiličan pašnjak sa stadom raspršenih ovaca koje vas asociraju zbog toga što ipak gledate film o vukodlaku na ništa drugo doli na vučji objed.
Osim toga stada kamera doslovno izdajnički nam otkriva u čije dvore ulazi mladi Talbot. Zašto tada Johnston nerazumljivo izostavlja intrigu? Dvorac i okolica doslovno vrište zapuštenošću, opskurnošću i kao da nam sam dvorac govori da u njemu ne boravi čovjek već ...
Treći „clue“ vezan je uz master and commandera, glave obitelji Talbot, sir Johna. Opet kamera i odlična maska Anthony Hopkinsa nam ga odaju kako u tom ostarjelom plemiću iz pohabanog ovratnika viri neka bipolarnost, a i sam susret oca i sina je više nalik odmjeravanju snaga dvojice alpha mužjaka vučjeg čopora.
Hopkinsonovo umijeće
Ulogu oca Lawrencea, sir Johna Talbota tumači ni manje ni više nego jedna od najvećih hollywoodskih zvijeri današnjice i specijalist za uloge negativaca Anthony Hopkins. Njegova uloga je odlična i uvijek prepoznatljiva što je dokaz umijeća, no ovaj puta je Hopkins i sam htijući svojim izjavama za medije pripomoći filmu u kojem glumi pretjerao. Naglasak je stavio na odnos koji je bitan, ali ne i presudan. To je njegov odnos kao lika sir Johna i njegova sina Lawrencea. Razlog razdora između oca i sina, a to je smrt Lawrenceove majke, je režiserski i scenaristički šarlatanski napravljena. Pokušalo se to publici predočiti serijom flash backova koji bi nam trebali objasniti razloge toga, no to je krivim redoslijedom i lošim uklapanjem u film nažalost izvedeno vrlo loše.
Da nije sve loše, u filmu je odlično prikazano ludilo likantropije i mračna, animalna strana koja čuči u svakom od ljudskih jedinki ovoga planeta. Jedino je nepotrebno nemušto režiserovo nametanje toga kao glavnog obola priče.
Svakako ovo nije ozbiljan film, no koketiranje sa pojmovima ida i ega su poražavajući i na kraju vas nasmiju umjesto da vas preplaše. Dobra stvar filma je i performans svih glumaca na zavidnoj razini koju pak u drugu ruku upropaštava pretjerana estetiziranost filma i uporno nastojanje da se što više referira na original filma iz 1941.g. što neminovno dovodi do kiča i naravno smijeha. Hopkins kao i u sličnim ulogama ludih pojedinaca sa homocidal tendencies igra savršeno. Razlika između Hanibala Lectera i sir. Johna Talbota je osim u tome što mu je ovdje ulogom namijenjena sporedna uloga za razliku one u „Kad jaganjci utihnu“ i u tome što je ovdje nešto dlakaviji, prljaviji ... onako više iskonska šumska zvijer. Svejedno Hopkins svojim znatnim glumačkim umijećem nameće i ovdje onaj dobro znani zlikovački mikrokozmos poznat u filmovima o Hanibalu Lecteru. Sličnost sa Jaganjcima je i po tome što je nalik na taj film ovdje Hopkinskov antijunak sputan na sličan način, u sobi (koja je slovi kao nazovipritvor), svezan za glavu na stolcu sličnom onom iz Jaganjaca i ne manje bitno jednako slobodan i dijaboličan u svojem naumu.
Kurva ili spasiteljica ?
Emily Blunt je u filmom prečesto nabhlih očiju. Johnson joj je nametnuo protuprirodan ljubavni odnos sa likom Lawrencea koji ostaje u sjeni sve više eskalirajućeg sukoba dvojice Talbota. Na mah ova ljubavna povezanost između Gwen i Lawrencea je nalik onoj iz ljepotice i zvijeri, ali bez okusa i mirisa, potpuno neprobavljiva! Pomalo iritirajuća.
Ono što najviše bode u oči je svjetlosna brzina kojom se Gwen zaljubljuje (ok u životu se stvarno netko može na prvi pogled zaljubiti) netom nakon smrti svog toliko voljenog muža, brata Lawrencea Talbota. Kako je to moguće? Ovdje je riječ o ogromnom scenarističkom propustu.
Tim stihijskim činom je Johnson žene tj. jedinu pravu žensku filmsku ulogu oskvrnuo dvojakim karaterom. Ona je istovremeno kurva i (bezosjećajna i ne preže preći i preko tek ohlađenog leša) spasiteljica.
Na filmu njena uloga spasiteljice se kao i ljubavni odnos doima silovanjem radnje i samog gledatelja. Ona za zdravu osobu, pokazuje iznimnu hrabrost, odlučnost i razumijevanje bez premca svojim naumom da preobrati ili bude ta koja će izvesti na pravi put Talbota juniora. To se kao i stvarnom životu kad je riječ o preobraćivanju nekoga sa jedne na drugu (npr. seksualnu) orijentaciju ipak na kraju prikazuje kao mission impossible, Sizifof posao.
Od tog njenog nauma ju neuspješno pokušava odgovoriti i tajnovita poglavarica ciganske čerge Maleeva koju glumi Gerlandine Chaplin. A kada već pričamo o tom momentu Gwen sa cigankom mora se nadodati kako je to jedan od komičnijih dijelova filma u kojem je također vidljivo kako se zapravo raspada radnja i sam zaplet filma. Gwen naime neuspješno po cijeloj Engleskoj traži ciganku Malevu ne bi li ju pitala za savjet što joj je za činiti u svezi mladog Talbota. Ta njena potraga po kako se doima cijeloj Engleskoj je još donekle uvjerljivo za oko izvedena no, sam moment kada joj se neuhvatljiva ciganka otkriva je izveden šarlatanski. Gwen na nekom svom zamišljenom kraju potrage stiže u Blackmoore i tamo joj se odjednom značajnim :“Pssst, dođi ovdje!“ otkriva do tada neuhvatljiva ciganka. Ta scena me podsjetila na urnebesnu komediju „Alo Alo“ i gospodina Leclerca i rečenicu : „It is i Leclerc!“.
To je presmiješno da bi vas zaozbiljno zadržalo u kinu u uvjerenju kako gledate horor, a ne parodiju. Odgovor na pitanje zašto je Johnson posegnuo za ovolikim nekonzistentnostima pruža se u dinamici odabirom ovakva žanra. Jednostavno nema postupnog prijelaza jer dinamika ovakvog akcijskog horora ne dopušta cijepljenje radnje dramatizacijama, karakterizacijama likova i stupnjevanja odnosa u nastajanju. Toga tu nema. U jedan čas ona tuguje a u drugi čas ju pojava Lawrencea, homme fatala, doslovno „baca iz cipela“. Pa gdje to ima? To može samo postojati u hollywoodskim B filmovima gdje se ne razrađuje radnja i biti iznimka koja potvrđuje pravilo.
Konzistentna nekonzistentnost
Nelogičnostima u radnji nije kraj, nadalje nekoliko većih komičnih (po čar filma ubijajućih elemenata), a po ozbiljan horor neprjelaznih nelogičnosti jesu filmski momenti Beniciovog/Lawrenceovog oslobađanja iz sanatorija i njegovog divljanja viktorijanskim Londonom. Naime tu se prikazuje nevjerojatna (svjetlosna) brzina skupljanja potjere za pobješnjelim stvorom. Detektiv Aberline ju skuplja u tili čas po ulicama Londona kao da je to sasvim uobičajena stvar. Potpuno nelogično, neuvjerljivo... no way Jose.
Druga nekonzistentnost oko držanja nekih zadanih okvira horor žanra. Kada bi vam se trebala lediti krv u žilama posiže se za prikazom skoro pa pitomosti, ljudskosti ili nekrvožednosti stvora.
Naime Wolfmanovo pijenje vode iz Temze nakon krvožednog pohoda Londonom je dočekano od prisutnih kritičara na novinarskoj projekciji glasnim podsmijehom. Miksanje podžanrovima horora je konstantno prisutno od ... običnog klasičnog horora, horor parodije također i slash horora, no i tu nam se na patronizirajućoj razini pokušava utjerati strah u kosti predimenzioniranim scenama s crijevima, vidljivim amputacijama, ogromnim ranama. Možda bi bilo bolje da je te slash scene učinio u slow motionu.
Ispostavilo se kako je najzanimljiviji lik cijelog filma onaj Huga Weavinga, inspektora Scotland Yarda Fredericka Georgea Aberlinea. Prvo to je stvaran lik koji je istraživao ubojstva Jacka Trbosjeka u White Chapellu, na koje se nadovezuje i film. Karizmatični Waving dodaje svog poznatog šarma (iz uloga Elronda ili agenta Smitha) ulozi sarkastičnog i pomalo mračnjakog izgleda inspektora čiji dolazak u Blackmoore je koliko tajnovit toliko i brutalan. Kada ga seljani napadaju zašto nije u potjeri za vukodlakom, on im nonšalantno odgovara da se nalazi na pravom mjestu, u centru budućeg masakra. On je taj na kojeg se može opravdano posumnjati zbog njegova mračnjačkog karaktera i vučjeg izgleda na nasljednika infekcije. Zašto je to tako? Pa nekako karakterom i okrutnošću ne zaostaje za Johnom Talbotom te se doima ako ne vukom, onda glavnim liscem filma koji strpljivo čeka da se dogodi krvavi događaj i u toj ulozi uživa.
Maska i scenografija koja ipak drži film na vodi
Najbolje u filmu je fenomenalna i uvjerljiva šminka glavnih glumaca koji interpretiraju likove vukodlaka. Rick Baker zadužen za šminku stvorio svijet koji je negdje na prijelazu između originala iz 1941.g. i ovog suvremenog svijeta. Za to je namijenio i posebnu protetiku i „tijeloodijela“ za lik Wolfmana. Naime osim što je Wolfman dobivao masku na lice postojala je dilema kako razriješiti problem glede ostatka njegova izgleda, točnije odjeće. Postavljalo se pitanje da li će je biti ili ne.
Nametnulo se sasvim logično rješenje... a to je manje je više. Tako su za njegov izgled smislili i posebnu „kožu-odijelo“. Zanimljivost vezana uz masku jest i ona vezana uz dlaku. Naime dlaka zbog teme filma nije smjelo manjkati. Vukodlaci je naime imaju obilato. Tako je i bilo a dlaka koja je korištena je ona od yaka. Dlake ove životinje tradicionalno se koriste za izradu brada, brkova ili kozjih bradica. Za mekše dijelove i prijelaze koristila se vuna.
Jednako kako se brižljivo radilo sa šminkom mora se odati priznanje ekipi na scenografiji. Ona je iznimna i sama unaprijed priča priču. Tako se za glavnom pozadinom filma dvorcem obitelji Talbot podosta tragalo i nastojalo se izbjeći klišeizirani dvorac iz mnogih horora. Pao je odabir na onaj u Derbyshireu, Chatsworth House. Taj je u vlasništvu vojvode i vojvotkinje od Devonshirea. Kuća je poznata i pod nazivom Palace of the Peak, bila je izgrađena 1500-ih godina.
Vlasnici su filmskoj ekipi dopustili pomalo drastične ali potrebne izmjene dvorca gdje su Heinrichs i Johnston vrtove ispunili raslinjem i prednji dio kuće učinili takvim da odaje dah napuštenosti, nevoljenosti i mjesta kojem bi se rijetko tko htio vratiti.
Drugi najvažniji set je selo u kojem se odigrava podosta radnje. To je Castle Coombe. Mjesto staro koliko i Zagreb.
I za kraj ...
Da zaključimo ovaj film ima težinu kao i pjesmuljak Magazina „Minus i plus“ jednako nula. Dakle odlična maska svih glumaca je za pohvalu. Spoj animacije i igranog dijela je loše učinjen. Šavovi su vidljivi, a i samu animaciju je lako za razaznati. Što se animacije tiće preko nje je u film ušetao i jedan lik koji je svima znan... Gollum. Da li je on predstavljao noćnu moru ili neki neuspjeli animirani dio transformacije čovjeka u vukodlaka... teško je za presuditi. Kako god bilo u nekoliko sekvenci ćete vidjeti i Golluma (ovo je šlagvort za sve koji su gledali i voljeli ovaj lik LOTR-a) koji kao da je zalutao ne samo u ovaj film nego i žanr. Tko zna, možda je to neka skrivena najava predstojećih filmova temeljenih na knjizi Hobbit.
I tako kao što izgleda ovaj kratki pomalo zbunjujući uvid u jednu sekvencu filma tako je jedno opće zbunjujuće stanje i sa cijelim filmom. Na kraju si postavljate pitanje što je režiser htio sa svime ovime reći. Vjerojatno ništa pametno. Ovo je jedna klasična hollywoodska žbrljotina napumpana ogromnim količinama dolara, sa odličnim glumcima maskom i pokojim dobro izvedenim efektom, ali bez nekog učinka na gledatelja.
Post je objavljen 20.02.2010. u 12:12 sati.