Marketing
Share my Sacrifice
sami smo na svijetu. tražimo spas i utočište u prijateljima, obitelji. postaju dio našeg života, osobe s kojima dijelimo sve, naše misli, osjećaje, doživljaje, raspoloženje, trenutke...život. naše su sve, dio nas, mi sami. dan preživljavamo zahvaljujući njima, živimo život sekundu po sekundu, s njima. naš su razlog zašto se ujutro budimo i s određenom dozom optimizma idemo u novi dan, nove izazove i prepreke. ah te prepreke, zahvaljujući njima postajemo što jesmo, u jednom ili drugom smislu, pa kakav bi nam život bio bez njih, dobar ...ili loš? prelazimo ih s pijateljima, ali s njima i padamo. pomažu nam da se dignemo i nastavimo živjeti bez obzira na prijeđeno il spriječeno. naša svjetlost tame. heh da, igra riječi. je li zaista ili se samo tako učinila na prvi pogled jer nas nije više briga za život, što radimo il ne radimo, jesmo li prisutni ili nismo, jesmo li sretni ili padamo u ponor, jesmo li s najmilijima ili su nam oteti?
jedan trenutak nepažnje, jedan trenutak neobzirnosti, jedan trenutak bio je sasvim dovoljan. već je jednom bila oteta radi osvete meni. malo je falilo da joj uzmu život radi mene. osveta meni preko nje dogodila se opet. igra na istu, već istrošenu, kartu. u sekundi je mogao uzeti zadnju kapljicu njenog života, a ona je morala gledati. ubila sam je njemu, sada je on ubija meni. slabost prevagne prije ili kasnije, tako očito. moje svjetlo bi bilo izgubljeno, a put zakopan. nema povratka. smrt. početak il kraj? ako sam novi početak već jednom dobila, hoću li opet? jesam li zaslužila? hoći li moći? milijun pitanja bez odgovora, i svaki vode k njoj... i njemu. okrenula sam se na trenutak i zanemarila sve. bez očekivanja gledala u jednu stranu, prema slapu, tom prekrasnom slapu i našem domu. više nije zračio svježinom utičišta, doma. predstavljao je opasnost, a ja je gledam u oči. krici, ali prekasno. njen glas, u jecaju, bio je zadnje što sam čula, čega se sjećam. istu scenu proživljavam opet, ali s druge strane teatra slagajući kockice svog života, kockice objašnjenja koji mi uvijek izmiču. njena suza pokrenula je lavinu. vidjevši je, okrenuo je ploču. razlomio je u tisuće komadića, čineći novi. ošamućena probudila sam se nakon par sati. gdje, u snu? možda. jesam mrtva? možda i to. u paklu? vjerojatno. u svom vlastitom, malom paklu u koji uvlačim sve oko sebe. sve osobe do kojih mi je bilo stalo sada su mi pred očima. i on. sada ga vidim, ali zašto bi učinio tako nešto? što sam mu ja... što mu je ona učinila?! čime je to zaslužila? za... nije ni bitno, nije ni važno. bijes ga hrani, mržnja gradi, a osveta... osveta je sve što mu je ostalo. na sve ili ništa živi ovaj dan. možda posljednji, možda prvi, možda jedini. pola puta već je prešao, pola bitke dobio, rat... tek dolazi. svoj as je uzeo, osiguranje pobjede, slatku osvetu. možda bi bila da nije učinio takvu grešku, očajničku, pseudo, planiranu, a opet tako primitivnu i početničku. kada sam mu je ubila, gledao je, sada hoće da gledam njenu smrt. s istog mjesta, s istim očima očaja. spoznaja da te trenutci dijele od sigurne smrti, tjera te... na što? plač, suze, bijeg ili pak prepuštanje, kapitulacija, bezuvjetni odlazak? za osobu koja ti je sve čini se kao dobar način za odlazak. umrijeti za nekoga koga voliš dok gledaš kako on to isto čini za tebe¨... eej čekaj malo! što sam rekla? dok to isto čini za tebe?! zar sam zaboravila reći? ma nije valjda! ne! ah..o da. gledala sam je kako pada u ponor gledajući ga kako folira moju smrt, kako moje tijelo vješa i bijedno baca u vječni san prekriven krvlju. što bi drugo pomislila nego najgore, nisam joj mogla reći, nisam bila... tu. borba s njim ju je dovela pred mene i zabadajući joj tisuće noževa u srce. ipak je mogla natjerati druge na bol, sada je to činila sebi. nakon njega, poslala je sebe u smrt. dvije sestre, najbolje prijateljice, životne suputnice bile su razbijene. ipak mi se osvetio, ubio je nju i ostavio me da živim sa saznanjem da je žrtvovala svoj život radi mene, da je otišla radi mene. poživio je dovoljno dugo da vidi zadnji, smrtonosni udarac koji si je zadala. barem je tako mislio....
Post je objavljen 18.02.2010. u 21:29 sati.