*Puls…masaža…adrenalin
*Dvjesto pedeseti (brojkom, 250) post, nadasve ljubilaran i krasan.
Jesam li očekivala da ću dogurati tako daleko s ovime?
Očekivanja su se pokazala kao totalno nepresudna da nešto uspije ili ne. Mislim, pogledajte mene :). Opstanak na blogosferi se svodi na minimalno zatomljivanje lijenosti. Nikakav talent, duhovitost, maštovitost. To je samo bonus, zgodan dodatak.
Nekoliko puta sam htjela odustati od ove moje kartonke. Ali eto, 250.
*May everyone live, and everyone die.
Hello my love, and my love goodbye.
*Sve sam uvjerenija da sam podvojena ličnost. Sve sam manje uvjerena da jesam ličnost. Kroz dane se osobnost taloži u mahovinastom sloju, i nisam sigurna da li je to sloj osobnosti i iskustva ili jednostavno greški.
Osjećam život kako se primiče, više od drugih, iz samo meni znanih razloga. Mladost je kratka, već mi glava viri kroz njeno međunožje. Strašni Srednji vijek viče «Curica je!».
*Cohen je odložio koncert, i sve što hoću s time dokazati je da – neke stvari nisu suđene. A taman sam opet nabavila kartu… Makar je i to već bilo čudo, život rijetko daje drugu priliku. Treću gotovo nikad.
*Fool me once, shame on you, fool me twice, shame on me.
*Nu, nova priča. Priča?
Sjela je na hladne ruke da ih ugrije barem na tren, i naočale su još bile maglovite. Tamno zeleni kaput, naslijeđen od sestre, je isparavao hladnoću donesenu s ulice bačen na krevet. Puhnula je na ruke, imale su uzorak samta sad, i pisala, pisala. Pisala brzo da ne odmagle slike i misli kao para s naočala.
Pisala je o tamno crvenim trešnjama, natrulim od šećera i mekim. Trešnje koje bi pucale od vrućine i crvena pulpa bi izlazila i kapala po travi i njima kao kroz rane od dijabetesa.
Pisala je o iglici klasa pšenice kojom je škakljala njegove brkove i kako su ramili njegove osmjehe. Kao gramofonskom, svirala je njome njegove zlatne ploče.
I o vlažnom tinjcu je pisala, kako se talasao na mjesečini, počešljan i hladan. Odbijao je jeku i sitne kukce, ona se smijala, a on je sijao.
Pisala je o njegovom tamnom šalu i plavoj knjizi, izgledala je kao da ima tkaninom presvučene korice. Kako je hodao među svima preko semafora do sigurnosti trotoara stisnut hladnoćom, i lice mu je bilo odsutno, ali nad glavom je nosio čitavo čudo mekih čarolija.
O svemu je pisala, pisala loše i djetinjasto, i ispuhavši se otišla nahraniti psa, pa su šetali.
Sluša se:
I Cohen, citirana pjesma
Osjeća se: Nemaš ti kaj sad, Daša, osjećat, idi učit bre!
Želi se: znati ko me zvao sa skrivenog broja, ne volim takve djetinjarije
Post je objavljen 18.02.2010. u 21:10 sati.