Marketing
Pariški dječaci
ali oni malo stariji 
Prvo ću napisati, za neke daljnje godine, da je ova zima bila jaka i oštra, duga i hladna. Jer, meni je svaka zima hladna, i sljedeće ću godine kukati kako 'nikad nije bilo ovako hladno', pa samo da stavim crticu - da, hladno je. Temperature ispod nule, bilo je pomalo snijega, najave snijega, predsnijega.
Ima sunca, i nema kiša. Ali je h l a d n o. Toliko hladno da su pariške djevojčice počele oblačiti vunene minice umjesto običnih, i debele hulahopke umjesto najlonskih.
Ja, naravno, navlačim po tri džempera na sebe.
A sad malo o pariškim dječacima.
Onim zaposlenima, iznad dvadeset godina, jelte.
Teen skupine neću ubrajati, iako su dosta pristojni, i sa prilično osviještenim smislom za modu, koji se, meni osobno, ne sviđa. One prestrašne frizure iz osamdesetih, hlače koje padaju, odjeća svih boja, naoko nemarno nabacana na sebe, ali očito pomno birana. Ponekad se zapitam koliko im zapravo treba vremena, živaca i gela da smotaju to gnijezdo na glavi, i koliko zapravo, samopouzdanja da to gnijezdo ponosno nose kroz grad.
Govorim neki dan mom mužu da je dosta Neretve proteklo otkad nisam vidjela visokog, kršnog, tamnog muškarca. U principu, navikla sam biti okružena takvima, iako sam to uvijek podrazumijevala. Ali kad dolaziš iz jedne Hercegovine, preko Primorja i Istre u Francusku - podrazumijevanje prestaje.
Francuzi, en generale, su većinom svijetli i mršavi. Uskih ramena, plavih do smeđih ili tamno smeđih kosa, uskoga lica. Uredno podšišanih frizura, u tamnim, poslovnim odijelima, špicastih - lakiranih cipela, i obavezno (čini mi se, i po ljeti) u crnim kaputima do koljena.
Sobom obavezno nose aktovke, u kojima su, pretpostavljam, njihovi laptopi.
Užurbani.
Sa mobitelom u džepu i slušalicama od moba na ušima.
Spomenuh li da su mršavi?
Ona malo nonšalantnija grupa ne nosi kapute i odijela, nego nose hlače i košulje, eventualno džempere. I sakoe. Sa laptopom i mobitelom po rukama i džepovima.
I isto su tako mršavi.
Oni koji ne drže do svoga posla (ili koji nemaju posao) obično nose tenisice, traperice, kape, slušalice sa muzikom, i općenito su sporiji, ležerniji, imaju drugačiji stav.
E, oni su malo jači. Da ne kažem, deblji.
Ali isto tako - mršavi.
Ni starija populacija nije debela. Nemaju one trbuhe ispred sebe, nego su lijepo, u skladu sa godinama, 'dobro očuvani', dobro obučeni, i kako mi se čini, uvijek aktivni. Zbilja se može vidjeti općenito, puno muškaraca koji šetaju ili šetuckaju, druže se sa ostalima, nose svoje baguette doma za doručak ili večeru, koji će jesti više od dva sata.
Stariji ljudi pretežno šetaju sa svojim ženama, ili psima. OK, ružno je što sam to stavila u jednu rečenicu, ali tako vam to dođe.
E, kad sam već kod pasa - dugo, jako dugo nisam vidjela pekinezera (možda je to moj nesvjesni razlog zašto ne idem u kineski restoran?! 
)
Uglavnom, dječaci u Parizu su nekako u skladu sa pariškim djevojčicama, i skupa s njima daju kompletnu sliku grada.
Jer, bez obzira na spomenike, znamenitosti, povijest i sve ono što znamo, ipak su ljudi ti koji čine grad.
Post je objavljen 18.02.2010. u 14:15 sati.