Pregled posta

but i can't help falling in love with you.

dragi moji!
nakon dugog vremena javljam se ponovno. imala sam jednu veću pauzu jer mi je laptop bio privremeno mrtav, ali evo ga. opet je tu i opet zagrijavam tipkice u nadi za jedan kolko tolko normalni post. prije svega sretni vam svi blagdani koje vam nisam čestitala, sretno vam valentinovo... ma sretan vam današnji četvrtak ;) i unaprijed se ispričavam zbog krize komentiranja. popravit ću se. opet je laptop kriv. veliki kompjuter je užasno spor i na njemu sam samo da provjerim mail, fejs i to je to. uglavnom, bacam se na pisanje.

postoji onaj netko. onaj netko tko dane čini sretnima, tko noći čini slađima, zbog koga je sve ovo oko mene tako... savršeno. postoji. ovdje je. ponekad je toliko blizu da osjećam njegove otkucaje srce. toliko blizu da osjećam dah na licu. a opet dovoljno daleko da ga mogu privući k sebi. tu je. osjećam ga. osjećam njegovu blizinu. a što, što da ga izgubim? da ga u ovoj ludnici današnjeg dana izgubim u gomili? što bih ja onda? morala bih živjeti... kako loše zvuči ta riječ dok ne uključuje njega. dok ne uključuje sve njegove dodire, svaki njegov osmijeh i pogled u gomili. zvuči tužno. i loše. i nesavršeno. kao da ne bih mogla to napraviti. znam da bih. ali koliko bih uživala u tome? bih li se uopće natjerala da otvorim oči ujutro? sada, kad se probudim, već znam gdje ću i kada sresti njegove oči. znam gdje trebam provući svoje ruke da barem na tren bude samo moj. znam. i uživam u toj spoznaji. a jedan tren. jedan mali djelć onoga što zovemo vremenom je potreban da se sve okrene i da svijet postane loš. postane neprihvatljivo mjesto za život. jedan tren. jedna osoba. jedna riječ. jedna mala, kratka riječ. otrovnog okusa i zlog prizvuka. jedna riječ je dovoljna da sruši cijeli moj svijet. potrebna je i ona koja će ga zaluditi. slatkim riječima. neodoljivim poljupcima. i sve će nestati. u kratkom djeliću vremena, iluzija će se rasplinuti. i ostajem ja. sama u tami, s upaljačem kojeg ne mogu upaliti. i s jednom malom riječi na pameti. ne.

Ležala sam na krevetu. I nakon previše vremena nisam mislila o njemu. Pored mene je ležao netko tko možda nije bio savršen poput njega, ali bio je dostojna zamjena. Barem privremena. Ali barem nisam mislila na njega. Na to koga voli ili ne, da li muje stalo do mene, da li uopće imamo kakve šanse. Ne. Nakon dugog vremena mislila sam na nekog drugog. I taj netko je ležao pokraj mene. Oslonila sam glavu na njega, a on me obgrlio rukom. Razmišljala sam kako ima savršen parfem, kako se u njegovim rukama dobro osjećam i kako se polako gubim u njegovim očima. O svemu što predugo nisam osjetila za nekog drugog dečka. Ruku kojom me držao sam polako privukla sebi i igrala se s njegovim prstima. Čula sam kako se osmjehuje. Bepotrebno se mučio nekim stvarima kojima se nije trebao opterećivati. Bio je... Pa potpuno drugačiji. Bio je nježan i drag. I nije se opterećivao time što bi drugi mogli misliti ili reći. Imao je svoje mane ali nisu toliko utjecale na naš odnos. Osim što to nije bio on. A njemu, kad se sve zbroji i oduzme, nitko nije mogao konkurirati. Prije svega je bio moja prva ljubav. Ona koja nikad ne izblijedi. Bar ne u potpunosti. Ali ta mana je bila više moja. Nisam bila naviknuta osjećati se ovako uz bilo koga drugog. I to, to je bio samo moj problem. Problem kojeg sam trebala riješiti. Problem koji sam upravo rješavala. "Smijem nešto probati?" Iako je šaptao čulo mu se oklijevanje u glasu. To oklijevanje me plašilo. A on, kao da je cijelo vrijeme o tome razmišljao. Potvrdno sam kimnula, negdje u mrak, ali on je primjetio. Polako se tijelom odigao od mene i rukom mi privukao lice. Osjetila sam njegove usne na svojima. Bile su ugodne, tople i nježne. Ali mi se svejedno u glavi pojavilo sto pitanja. A kako će ON reagirati? Hoće li ga uopće biti briga? Ali ovo nije meni slično! Ali onda, našla sam jednostavno rješenje. Imao je svoju priliku. Ruke sam stavila oko njegova vrata i uplela ih u njegovu kosu. Privukla sam ga još bliže. Malo se odmaknuo i zagledao mi se u oči. "Jesi sigurna?" Upitao me, s osmjehom na licu i žarom u očima. Umjesto odgovora sam prislonila svoje usne na njegove i nastavila prekinuti poljubac. Zaklopila sam oči i dopustila sobi da iščezne. Ruke je spustio do mojeg struka i privukao me još bliže. Prepustila sam mu se i dopustila mu sve. Nisam se bunila ni kada mi je ruku spustio na bok, ni kada je onom drugom prošao po mojim leđima ispod majice, ni kada mi je jezikom prešao preko usana, ni kada se s mojih ustiju spustio na moj vrat. Sve sam mu dopuštala. A onda sam se odmaknula. Trebala sam doći do zraka i usporiti otkucaje srca. Tek tad sam uhvatila jedan pogled s drugog kraja sobe. Onaj koji nisam htjela uhvatiti. Njegove goruće oči su me prezirno gledale. Kao da me optužuje. Ali sam je bio kriv. On me nikad nije ovako poljubio. I on je svoju priliku propustio. Htjela sam mu to reći, ali bio mi je predaleko. Zato sam se samo okrenula onome koji je bio pored mene. I ponovno potražila njegove usne. Ovaj put svjesna onih ljubomornih očiju s druge strane sobe, s druge strane srca.

volim. sunce, nebo, mjesec i zvijezde. volim. svoje kokoške i derišta s kojima možda odnosi više nisu najbajniji. volim. svoj laptop, svoju dekicu, jastuk i malu devu iz Libije. volim. i mamu i tatu iako bih ih nekad mijenjala. volim. svoje dvije lude seke iako mi nekad idu na živce. volim. svog malog blesavog psa koji je ponekad naporan. volim. zadnju išaranu klupu gdje nastaje većina mojih priča. volim. njezine priče u kojima se mogu naći. volim. svoj mobitel u kojem je jedan mali dio mene. volim. svoju bilježnicu s pričama u kojoj su svi moji osjećaji. volim. svoju ružu koju sam dobila za valentinovo. volim. svoju narančastu sobu u kojoj sve izgleda nekako svjetlije. volim. svoje nove nokte jer su apsolutno savršeni. volim. svoju preveliku ekipu koja uvijek nađe prave riječi. volim. fejs jer me doveo do njega. volim. valentinovo s curama u kafiću. volim. njegov parfem od kojeg mi se vrti u glavi. volim. smijeh koji odzvanja hodnicima kad se skupi cijela ekipa. volim. rupe u satovima kad možemo ići u megić. volim. svoju divlju kravu koja mi uvijek izvuče osmijeh na lice. volim, volim život jer je trenutno tako savršen.

živite. živite punim plućima i iskoristite svaki dan. smijte se, plačite, volite, mrzite. sve je to dio života. ali ne tratite ga na bespotrebne gluposti. ovaj, ovaj post je još jedan u nizu. bit će ih još. srednji dio posta je jedna od priča koje sam napisala. pa, hmmm, nadam se da vam se sviđa. ali neću više trošiti vaš vrijeme.
voli vas sve vaša valica <3

Post je objavljen 18.02.2010. u 12:12 sati.