NOGOMET - ŠPACO PRVI PRVAK HRVATSKE
Najstariji kultni Hrvatski nogometni klub Hajduk ulazi u stotu godinu svoga postojanja, nažalost po vojsku navijača " bilih " rezulati nisu u skladu sa tradicijom.
Hajduk, ponos Dalmacije, ponos Splita, klub koji je u gotovo stogodišnjoj povijesti imao uspone i padove, brlljirao i vladao jugoslavenskim i hrvatskim nogometom, da bi opet svojedobno bio na rubu opstanka.
Traumatična 1963 godina
U davno vrijeme čelnici Hajduka umalo su umirali od stresa uzrokovanog činjenicom što se kultni splitski klub strmoglavio na rub provalije, bilo je to vrijeme gole borbe za opstanak splitskih " bilih ". Govorimo o dalekoj 1963. godini i legendarnoj utakmici koja je Hajduku značila život, utakmici protiv vječitog rivala iz Maksimirske šume, utakmici protiv Dinama, " bili " su bili pod imperativom pobjede, naime za opstank trebala su im oba boda usred Maksimira, ni danas razjašnjeno je li veliki Zlatko Škorić pustio Ivici Hlevnjaku da zabije taj gol za spasonosnih 1:0. Međutim, zato je predsjedniku Hajduka Petru Rončeviću tijekom utakmice pozlilo, no srećom preživio je srčani udar.
Dakle, Hajduk je oduvijek izazivao emocije, što zbog temperamenta, što zbog vječitog rivalstva sa velikim suparnikom iz Zagreba, prema Hajduku nitko nije ostajao ravnodušan, bez obzira na kojoj se poziciji trenutno nalazio, " svi odlaze, samo Hajduk živi vječno ", stara je uzrečica prekaljanih Torcidaša.
Danas kada Hajduk ulazi u svojih prvih stotinu godina situacija nije nimalo ružičasta, prvenstvo je odavno izgubljeno, Dinamo je prejak, ne samo za " bile" iz Splita već za čitavu Hrvatsku nogometnu ligu, zadnje desetljeće Mamićevi " modri " drže primat u hrvatskom nogometu što nažalost se ne bi moglo reći za europsku scenu na kojoj i " bili " i " modri " doživljavaju debakl za debaklom. Doduše, prije petnaestak godina Hajduk je igrao Ligu prvaka, došao do četvrtfinala nakon čega traje silazna putanja nekoć moćnog splitskog diva. U plavim salonima tek siećanja govore o velikom "
Žutom ", o vremenima kada je svemoćni Zlatko Canjuga kapom i šakom dijelio lovu umišljenim " modrim " zvijezdama, uz ipak jednu olakotnu okolnost, za razliku od ovih danas, ono jesu bile istinske zvijede hrvatskoga nogometa.
Vječiti Ćirin protivnik
Vratimo se Hajduku, usprkos snijegu i usprkos zimi koja je izneadila čak i Dalmaciju, proljeće neumitno dolazi, a s njim i nova lopta kreće s centra. Hajduk se nikad skromnije, nikad s manje entuzijazma ne priprema za polusezonu u kojoj im je tek hrvatski kup dohvatijv, s obzirom kako jedino kroz kup " bili " mogu dohvatiti novi nastup na europskoj sceni, na koji se ovih dana najmoćniji i najbogatiji klubovi starog kontinenta bore za prevlast i za sportsku slavu. Hrvatski nogomet miljama je daeleko od toga, tim prije što prvi puta od neovisnosti naša reprezentacija neće vidjeti smotru najjačih nogometnih nacija na svijetu.
Kako je kod nas običaj, kada momčadi ne ide dobro glavom plati trener, iako treneri ne igraju, oni su oduvijek bili prigodne žrtve na Oltaru klupskih moćnika.
Hajduk nije iznimka, iako je ovog puta sam trener nogirao klub, zbog bolje,. financijski primamljivije ponude iz Rima, a kad Rim zove, puk ne čeka, pa tako ni treneri. Naime, talijanski trener, Eduardo Reja odlučio je napustiti Split nedovršenog posla, zov rimskog Lazia, očekivano, bio je jači. Za nasljednika odabran je čovjek koji je svih ovih godina živio u sjeni dvojice velikana, dvijice hrvatskih trenera koji su osvojili sve što se osvojiti dalo, barem kada govorimo o hrvatskim uvjetima, bio je u sjeni neuništivog Miroslava Blaževića i malog Napoleona, Tomislava Ivića. Nasljednik talijanskog trenera na užarenoj bijeloj klupi stari je lisac i prvi prvak Hrvatske, Stanko Poklepović.
Što Poklepović može učiniti u ovakvoj situaciji?
Poklepović je inače poznat kao čovjek koji se javno i beskompromisno protivio Ćirinom dolasku u Split, s obzirom na neslavan ishod Ćirine splitske epizode, možda je bio u pravu. Splitsko podneblje oduvijek je bilo posebno i oduvjek je bilo nepovjerljivo prema strancu, ako izuzmemo najvećeg od najvećih, Bajdu Vukasa, jednog od rijetkih Zagrepčana koji je u dalmatinskom okruženju, koje ne trpi prosječnost, uspio te postao legendom.
Što Poklepović sa svojih 72 godine na leđima može napraviti u Hajduku koga očito ni Kerumovi novci ne mogu osoviti na zdrave noge. Je li to moćda znači da je gradonačelnikov novac nezdrav? Malo vjerojatno, točnija bi bila pretpostavka da je Mamić, vječiti gazda Dinama, bliže suncu, a tko je bliže suncu taj ne umire od hladnoće. Naime, sve relevantne sportske, financijske i političke institucije smještene su u Zagrebu, čak više nema ni Sanadera, nema premijera koga mnogi optužuju, ili hvale ovisno iz kojeg se kuta gleda, da je u presudnim trenucima spasio Hajduk od totalnog kolapsa.
Što Hajduk onda u ovom trenutku ima, ako ništa nema?
Ima ono što je Spličane oduvijek krasilo, što ih održalo na životu svih ovih godina, ima ponos, ima dalmstinski dišpet i hajdučko srce spremno da ustraje čak i kada izgleda da sve ovo više nema smisla. Za razliku od biološkog srca, hajdučko srce ne stari, nije podložno biologiji, ni nedostacima koje bilogija predstavlja čovjeku, zašto i bi, uostalom, ta stotinu godina mu je tek...
TINOLOVKA-NEWS
Post je objavljen 17.02.2011. u 17:29 sati.