Kad san bija mali fakat sam navijo da bude ovako...

Pa su mi objasnili...
Neki dan, dok sam marljivo hrskao ostatke njegovih palačinki od sinoć, Rok je zadovoljno mljackao jogurt sa žitaricama i pričao nešto o Crnom Petru i kako ja varam a ne varam.
Ne voli gubit, na koga li je...
I dok smo spokojno mljeli, moj je gumbić na samtericama napravio ono zlokobno “puk” pa sam shvatio da je vrijeme za počet proljetnu dijetu.
Napravio sam tri zgiba (mogu četiri ako me neko gleda, pet ako gleda zgodna teta), udahnuo zrak, stao na vagu i zažmirio.
Opet isto.
Sjedam za komp iste večeri i naručujem ibejom plivaće rukavice, stiropor, nove antimast cvike, perajice sporcke te kapicu za Roka.
Režem si domaću kobasu, špek, luk i češnjak za ubit gripu i prepuštam se užicima skakanja po glavi i slaganja legića dok ne dođe paket.
I dođe tako paket, i ja se kao svako dete razveselim i odem na plavanje.
Prije Božića smo Prile i ja ušli u finu brzinu, imao sam tri sekunde do norme na 400 za svjetsko u Kopenhagenu – ne za medalju nego da me uopće prime.
Ali i to godi.
I onda Božić, pa ja otputovo, pa Prile otputovo, pa njemu klinac buban, pa ja buban, pa bili dvaput u dva mjeseca i došli konačno i jutros.

I kene Prile, ja polako za njim, ipak je čovjek bivši rekorder neke američke države, dere on, ja za njim.
I nakon kilometra – odustanem.
Da, taj Riba koji nikad ne odustaje.
Mislim da sam ostario u glavi.
Bio sam u depri ko Žosken Depre i Prile me jedva izvuko kad mi je reko da mi je kaput ko od Kapetana Lešija.
Kad se treba stat?
Kad je vrijeme da se predaš tom vremenskom stroju koji se slabije podmazuje te hrskavice i ina govna?
Kako sve posložit a ne odustat?
Kako odvagati što valja a što ne?
Dok ja razbijam tikvu umjesto da privređujem, eto par načina da se nasmijete i kad ste malo pali...
Dar za mužjake!

jedva čekam Kanada : Rusija

nisam nikad masterbiro, al obećava!

valjda se mijenjaju...

redneck christmass!!!!!


i za kraj, opis raspoloženja.

Pivili, danas je novi dan!
Post je objavljen 17.02.2010. u 10:46 sati.