budim se, pola jedanaest. odmičem zavjesu i puštam svjetlost da ulazi u moju sobu.
suncee. napokon. sretna.
maštam. subota. odoh ja.
nema me 7 dana ^^ lijep je život (:
čim se probudiš i vidiš sunce vani, dan ti ne može bit loš. pogotovo nakon što je duugo padala kiša.
uživaš. sunce ti izmami osmjeh na lice. predivno je.
razmišljam.
još se uvijek sjetim tebe. onoga što smo imali. koliko sam te voljela. moja patnja za tobom. ali sad je gotovo, pomirila sam se s tim. mogu živjeti bez tebe, dovoljno sam jaka.
no, nadam se da ni ti nećeš sve to zaboraviti, da će ti sve ostati u srcu.
znam da me se ponekad sjetiš, nazoveš me, prisjećamo se. pričamo kao da smo još uvijek zajedno. sve je isto kao tada. naši snovi, naša maštanja. voljela sam to, još uvijek volim.
ne mogu reći da mi više nije stalo do tebe, al te ne volim.
stalo mi je do tebe i ne želim da te netko povrjedi. zato sam se i posvađala s frendicom. ako ju uopće mogu nazvati frendicom.
cijelo vrijeme te je željela dok smo bili zajedno. i sad, misli da ima svako pravo biti s njim, pricati mi o tome. kako on nju smeka [iako on meni cijelo vrijeme govori drugacije, a i njezine price su isprazne] i bla, bla. iz šupljeg u prazno.
koja je uopće bit ovog posta?
bit je daa te se još uvijek sjetim i da mi ponekad stvarno puno fališ :/
i da te nikada neću zaboraviti, unatoč svemu. [D.]
Post je objavljen 17.02.2010. u 00:23 sati.