Ja sam WTF. Pripadam metiljima koji trče i crpe sreću. Zelene sam boje i imam stalan smiješak na licu. U ovaj svijet došli smo slučajno, mislim da je bila neka nesreća sa portalom svjetla i disko glazbom. Osobno to nisam doživio, ovdje smo već tri generacije. Naš svijet je po pričama starješina bio depresivno mjesto bez sunca, vode ili jednoroga. Nije bilo života osim nas. Ili ičeg drugog osim nepreglednih kamenih ravnica. Ovaj svijet je prepun cvijeća, prekriven je šumama, potocima, nikad ne pada kiša, iako je duga uvijek na nebu. Starješine kažu da su na našem svijetu česte kiše katrana. Ali, ponavljam, ja to nikad nisam vidio. Živim u ovom svijetu koji je prepun sretnih bića uz koje trčim i crpim im sreću. Najdraži ulov su mi jednorozi. Starješine kažu da su oni prirodno najsretnija bića na ovom svijetu. Meni taj podatak ništa ne znači. Znam samo da kad trčim uz jednoroga da mu rep boje duge poprima bijelu boju i da mi djeluje sve lošije raspoložen. Jednorozi su prilično glupa bića, jako lagan ulov. A prepun sreće! Najteži ulov su kentauri. Oni samo sjede kraj jezera od karamele i filozofiraju o udjelu šećera u zvijezdama. I rijetko su sretni. Lako se razbijesne pa me otjeraju. Jednorozi naprotiv, samo trče uokolo sretni. Ili malo manje sretni dok smo mi u blizini. Uglavnom, mi stanujemo u špiljama marcipana jer tamo nitko drugi ne živi. I svi nas se boje. Navodno kad smo tek došli se pojavio jedan kentaur i krenuo elaborirati o tome kako će naš dolazak u ovaj svijet narušiti ravnotežu šećera u njemu. Metilji su ga okružili i pažljivo slušali, trčeći oko njega. Kentaur se na kraju svoga referata ubio. Inače, sad kad sam navršio tri godine, mama i tata me puštaju samoga da istražujem šumu. Danas sam tako otrčao na čokoladnu liticu i gledao sa povišenoga ovaj divni svijet. Društvo mi je neko vrijeme pravio jedan veseli zečić koji me gledao sa zanimanjem. I on je meni u početku bio zanimljiv, ali mi je dosadio kad si je počeo manično gristi šape svojim malim zubićima. Ne volim baš krv. Dalje sam otrčao u dolinu želea gledati ribice koje plivaju u potoku od manga. Baš su mi lijepe kad poiskaču na obalu i bacakaju se na suncu pa im se zlačana koža lješka na suncu dok se bacakaju na suhom. Hodao sam dalje uz potok i odlučio da ću kad budem malo stariji otići skroz do izvora potoka da vidim veliki mango. Volim biti istraživač! Svake večeri prije spavanja ispričam mami što sam istražio toga dana. Mama me onda poljubi i nasmiješi se dodatno. Moja mama je jako lijepa. Crvene je boje i ima pravilne zube koje rasteže u lijep veliki smiješak. Moj tata je ozbiljniji od mame. Par puta sam ga vidio da se samo cinično smješka, bez da pokazuje zube. Od tate sam naslijedio boju, ali smješak je definitivno mamin. Dok sam trčao uz potok, vidio sam rep u duginim bojama i osjetio se sretnijim! To mora da je bio jednorog! Pokušao je pobjeći od mene ali sam ga slijedio. Jednoroge je lako slijediti. Dok si sve to sretniji, znaš da si na pravom putu. Slijedio sam ga sve dok se nije smračilo. Onda sam potražio ovu spilju jer sam stvarno umoran od ovoliko sreće. Tu ću sada spavati. Mama se sigurno neće brinuti jer je sretna. Uistinu, bio je ovo sretan dan!
grž
Post je objavljen 16.02.2010. u 23:49 sati.