Marketing
Depeche Mode - gospodari Zagreba
Arena, Zagreb - 14.2.
Što je moglo biti bolje od koncerta Depeche Modea na Valentinovo. Makar mislim da je 90% ljudima u Areni zadnje na pameti bilo Valentinovo, više nismo mogli vjerovati da će oni zaista nastupiti jer ruku na srce - koliko je nas stvarno vjerovalo da će se Dave Gahan totalno oporaviti?
Nemam neku inspiraciju za pisati recku koncerta, jer teško da što pametno mogu napisati, osim da su me frendovi maltretirali zadnja dva tri tjedana do maksimuma dal im mogu nabaviti karte, tolika je jagma bila. Logično.
Depeche Mode je jedan od onih rijetkih bendova koji ima taj zvjezdani status Gospodara Zagreba (i šire okolice tamo do Oranskih vrata i Crnog mora :.)
Iako im sve to priznajem Depeche Mode je daleko od benda kojeg sam ja nešto kao voljela posebno slušati i onda kada su krenuli slamati top liste pa ni nakon toga. Ta vrsta electronice mi nikad nije ono baš posve sjela za razliku od New Ordera ili Eurythmicsa.
Ali za razliku od prvih Depeche imaju karizmu i snagu kao rijetko koji bend, a od drugih ih dijeli jednostavna činjenica da se nisu raspali bez obzira što ih je već jako davno napustio Alan Wilder (Vincea Clarka ne bi imalo smisla spominjati da nije jednako moćan kompozitor koji je nakon samo jedne godine benda oformio izvrsni Yazoo, pa kasnije Erasure, ali s istim rezultatima: svi su se oni rano raspali).
Da ne razvlačim žvaku, ono što sam htjela reći da se prvog koncerta DM-a u Zagrebu 2001. nisam niti udostojila počastiti svojim prisustvom, iako sam se već lagano zalijepila na njih - a onda sam sljedećih 5 godina slušala o tome koji je to veleban koncert bio.
U međuvremenu su izbacili i "Exciter" i onda sam otišla na 2006. koncert i ostala otvorenih ustiju.
Što znači jeben koncert uz muziku koji ti i nije nešto.
Zagriženi fan nisam postala ali su naglo porasli u mojim očima.
Koncert u Areni je bio opet veleban i u smislu ljudstva (sigurno debelo preko 19.000), i u smislu jednostavne a efektne pozornice (osmislio Anton Corbijn, tko ne zna tko je on nek se sjeti svih covera U2 (osim ona tri najranija)), te same pripremljenosti benda, a tu moram posebno spomenuti Gahana koji je prštao snagom, moćnim glasom i živošću malo viđenom a pogotovo ne od nekoga koga su overdosi umalo skončali nekoliko puta, a da o lanjskoj bolesti i ne govorimo.
Početak koncerta je bio lagano "miksan", ne prejak samo s "In Chains", "Wrong" i "Walking In My Shoes", onda je uslijedila malo monotona, pomalo dosadna dionica na sredini koncerta, gdje je naročito na "Insight" briljirao Martin Gore s vokalnom solo dionicom, ali kako god interesantno to bilo ipak je to bio još jedan mali pad, a to se ponovilo još i na prvoj stvari na bisu opet s Martinom. Ljudima se sviđalo, meni nije baš sjelo i to je bilo to.
Kad ti 20.000 ljudii digne ruke u zrak kao jedan onda znaš da je na repertoaru ili "Personal Jesus" ili "Enjoy the SIlence". Bila je ova druga. Na njoj je Depeche radio malo kreativne zahvate (ali to su napravili i na par drugih stvari) te su prerade točnije dorade zvučale uglavnom vanzemaljski dobro. A kakva je bila reakcija pubilke pogledate sami.
Bis je imao 4 stvari i nakon što je uvodno opet (pre)sporo krenuo Martin (koji fakat ima sjajan glas) s "Dressed In Black", ostatak bisa je bio dovoljno žestok i za one cmoljave i za one gunđalice: "Stripped", "Behind The Wheel" i naravno koja druga nego "Personal Jesus" kao epohalni kraj.
S emotivne, intimne strane uz dozu strašne vibre koju je imao koncert iz 2006. ovaj je bio nešto slabiji, ali zato za ovaj u Areni imam samo jednu riječ:
"Premoćno".
Post je objavljen 16.02.2010. u 22:31 sati.