Razdražljivost. Kakvo je to stanje,kad natjera dušu na čišćenje,suzu da kapne,diže sve poklpce škrinja i čisti sve kutove. Pomalo bjesomučno i pišem. Mislim da je ipak kraj blizu. Gotovo je. Nisam osjećala do ovih trenutaka,ali istina je samo ta. Gotovo je nešto što možda za drugu stranu nikad i nije započelo. Nešto što je imaginizirano s moje strane,željeno,osjećano,proživljeno. Gotovo je nešto što možda samo nebo zna koji svijet je rastao u nutrinama mojih plamena,putova bez cilja,suženih obraslim šikarjem i ružama.
Osjećam bol. Osjećam tupu nepodnošljivu bol.Prazninu neke punine koju je olako punio,jednom,nekad davno. Osjećam gušenje,pomanjkanje hrane za moje stanice,moj svijet tajanstven.,želju nikad ostvarenu,potrebu nikad zadovoljenu,moje iće i piće življenja.
Nekako osjećam daljinu koja postaje sve dalja. Blizina,nekada bila u doticaju,iščezava. Mjenja se. Sve. Vraćanje na bojišta gdje ginu ljubavi nove,tražim samo njega. Ostaju samo sjećanja,u slikama mašte,okvirima emocija.,ljubavi ..
Bezbojna i transparentna prolazim putovima gdje koračanjem ostavlja trag. Nečujna,tiha ..za njega potpuno nevidljiva..sada...kao nekad u davnim počecima..
Padam. Gubim snagu crpljnu iz svakog atoma. Izcjeđena ,pogledom uperenim tražim energiju što me punila. Ne osjećam. Nema ga. Nema riječi ni slova,..nema više ljubavi nekada željene..Ostala je samo u meni rastuća i nikad zadovoljena!
Post je objavljen 16.02.2010. u 01:29 sati.