Kiša pada. Dva grada, miljama daleko i ista kiša, iste mokre ulice. Dva srca, miljama daleko, ista tuga, isto nadanje. Kapi kiše ne prozoru, moja najdraža melodija, mi čujemo isti zvuk, dok mi u glavi svira ona, naša, pjesama. I razmišljam... Da mora da sam luda i pet godina je dugo i osjećaj je uvijek isti i uvijek drugačiji, ali sve završava na isti način i suze mi više ne dolaze, tek povremeno koja kap jer tvome glasu nemože odoljeti i svaki put se nadam dok razum vrišti parole „Nada je kurva“, a srce „Nada umire zadnja“ i lježem s tvojim licem u mislima i željama pod jastukom. Možda naiđe kakva dobra vila i ispuni ih. Da, zar ne? Uopće nisam naivna...
Love will tear us apart...
Ali večeras, kiša je ta koja pada, ne suze. Ne ovoga puta. Ovaj put ću biti hrabra. Nada. Naivna.
Post je objavljen 15.02.2010. u 20:47 sati.