Onda mi kažu da si online
Pa ja zamišljam kako tu prostoriju zalijevam betonom
I onda ju polijem benzinom i zapalim i sve gori
I onda te selidbe gluhak voze ravno u pakao
Danas sam se možda pozdravio s još jednim autom kojeg sam volio. Vozismo se paralelno. Meni nepoznata osoba je bila u njemu. Oko retrovizora je bilo tisuću govana. Imao je oštećenja na istim mjestima gdje i prije. Tam di sam ga farbao. Možda to nije bio taj auto, ali ja imam ptsp. I onda me sve onak stegne ko zla osoba drugu osobu koju ide ubit, te uspije u tome. I onda bi ja u glavi kao nekaj razbio, čašu, ruka krvava, to. Ali to nemrem čak ni zamislit. Samo sjedim i gledam pred sebe, a prsti mehanički pronalaze misli koje ne postoje do momenta izlaska na virtualni papir. Zadnjih dana bi samo spavao. I samo spavam. Milijardu sati, samo spavam. Usred druženja, samo odem u sobu i spavam. Usred snimanja. Ne želim mislit, ne želim osjećat ni nikaj. Niti jedna distrakcija, čini se, nije dovoljno jaka da napravi barijeru između čiste emocije bez pozadinske misli, i realnosti. Mržnja, prijezir, nešto, nešto, ne znam. Tuga. Pičke isusove materine. Nisam suvisao. Samo želim spavat. Probudit se za koju godinu. I uvijek sam ja onaj koji svima sve sređuje. Veze, prijateljstva, sve isusove stvari ikad. Jer su glupi, nesposobni, nesigurni i prestrašeni. Ali sam nemam nikog. I to je užasno loše za znat. Da si sam u potpunosti. Ali jesi. Mislim, nisu svi. Pitanje pogleda na stvari. Opet sam nesuvisao. Nesuvislost je dobra, vodi u spavanje. A onda ću spavat, vrlo uskoro. I probudit se ujutro i obavljat stvari. Obavljanje je dobro. Ne stigneš razmišljat jer jebeš isusovu mater birokraciji. Spavanje.
Post je objavljen 15.02.2010. u 20:29 sati.