Ulomak iz romana. Sanjinova sestra Lida i njen prijatelj Zarudin
Lida je odjednom s užasom shvatila kako je daleko otišla prepustivši se Zarudinu. I prvi put je osjetila da od tog nepopravljivog trenutka, da se u tom beskrajno nižem od nje, glupom i ispraznom časniku pojavila nekakva ponižavajuća vlast nad njom. Sad nije mogla ne doći ako on to zatraži, ne može se više igrati iz hira čas se prepuštajući njegovim poljupcima čas ga odbijajući i smijući se, nego bezvoljno i pokorno, kao robinja, popuštajući njegovim najgrubljim prohtjevima.
Kako se to dogodilo – nije mogla shvatiti: kao i uvijek ona je vladala njime i njegove nježnosti bile su joj podčinjene, kao i prije bilo joj je ugodno, teško i zanimljivo, i u jednom trenutku, kad joj je oganj u cijelome tijelu udario u glavu poput nekakve bjeličaste magle u koju je potonulo sve osim jake vatre koja gura u bezdan radoznale želje, tlo joj se zaljuljalo pod nogama, tijelo je onemoćalo i popustilo, pred sobom je vidjela samo mračne, vatrene te strašne i bestidne oči koje je vode. Njene gole noge besramno su i strastveno drhtale od moćnoga dodira obnaženih grubih ruku, htjela je još i još te radoznalosti, te bestidnosti, boli i naslade...
Lida je sva zadrhtala od tog sjećanja, slegnula je ramenima i pokrila lice rukama.
Spotičući se krenula je po sobi, otvorila prozor, dugo gledala mjesec koji se nalazio točno iznad vrta i slušala, ne primjećujući ni sama, slavuja koji je pjevao negdje daleko, u susjednim vrtovima. Tuga ju je pritiskala. U duši joj je bila čudna i mučna smjesa nejasne želje i sjetnoga ponosa pri pomisli da si je uništila život zbog ispraznog i glupog čovjeka, da je njen pad – glup, odvratan i slučajan. I da ju je čekalo nešto strašno. I nastojala je rastjerati strašne slutnje budućnosti upornim i zlim junaštvom.
- Pa, podala sam se, jesam – razmišljala je skupljajući obrve i s nekakvom bolesnom nasladom izgovarajući tu grubu riječ. – Sve su to gluposti!... Htjela sam i podala sam se!... Pa ipak sam bila sretna, bila sam tako… - Lida je zadrhtala i ispruživši naprijed sklopljene ruke protegnula se. – I bilo bi glupo da se nisam podala! … Ne treba razmišljati o tome… ionako se neće vratiti!
S naporom se odmaknula od prozora i počela se svlačiti razvezujući vrpce sa suknji i spuštajući ih na pod.
- Pa eto… Život je dan samo jednom – razmišljala je drhteći od svježega zraka koji je blago dodirivao njena gola ramena i ruke. – A što bih dobila da sam dočekala zakoniti brak?... A i što će mi?... Nije li to svejedno? Zar sam toliko glupa da tome pridajem značenje?... Gluposti!... Odjednom joj se učinilo da su to zaista gluposti, da je od sutrašnjega dana svemu tome kraj, da je u toj igri uzela ono što joj je bilo zanimljivo, a sad je slobodna kao ptica i pred njom je još puno života, interesa i sreće.
Post je objavljen 15.02.2010. u 11:38 sati.