Pregled posta

„Znanstveni“ dokaz da je kršćanstvo plagijat egipatskih mitova; velike svjetske zavjere; kontrola ljudi pomoću čipova i tome slično.

Nedavno smo dobili e-mail u kojem nas jedan naš čitatelj zamolio da se osvrnemo na dokumentarac Zeitgeist (Duh vremena) koji donosi „znanstveni“ dokaz da je kršćanstvo plagijat egipatskih mitova; velike svjetske zavjere; kontrola ljudi pomoću čipova i tome slično. Prihvatio sam ovaj izazov te pogledao dokumentarac (www.zeitgeistmovie.com/) koji traje dva sata i bilježio nepravilnosti i podvale koje su skrivene u poruci Zeitgeista.

Svakome, bilo vjerniku, bilo nevjerniku, bih preporučio da pogleda dokumentarac jer je zanimljiv i uloženo je dosta truda u njega. Ako ne možete izdvojiti dva sata da pogledate film, pogledajte barem prvi dio koji traje 36 minuta i posvećeno je religiji. Neka vas ne obeshrabri crtić koji se nalazi na početku koji djeluje uvredljivo i neozbiljno za bilo kakav dijalog i debatu. Zanemarimo taj crtić koji ne bih želio ni komentirati, ali svakako, ne uklapa se. To je prva zamjerka Zeitgeistu.

Osvrnimo se sada na sam dokumentarac. Početak obilježavaju scene koje pobuđuju duboke osjećaje (ratovi, stradanja...) te se već na samom početku stvara ozračje visoke senzibilnosti. Cilj je jasan – kontrola osjećaja, a time je najlakše danas upravljati. Iako scene nemaju veze s onim što slijedi (govor protiv religije), osjećaji se prenose sa ovih scena na sljedeće, a to je već spomenuti crtić; za vjernika iritirajući, za nevjernika smiješan, zabavan. Opet manipulacija osjećajima. Budući da je crvena nit Zeitgeista velike svjetske zavjere i manipulacija čovjekom, nije li upravo ovakav način idealan (provjerena metoda) za manipulacijom.

Krenimo sada na zanimljivi dio. Što se tiče usporedbi sa Horusom, Atisom, Krišnom, Dionizijem i Mitrom želio bih reći sljedeće: Isus nije rođen 25. prosinca poput ostalih „velikana“. Božić (rođenje Isusa iz Nazareta) je kao blagdan (25.12.) uveden tek u IV. st. u Rimu. To nije zbog stvarnog povijesnog događaja već simbolizma. Uskrsnuće Isusa Krista nema smisla ako ne slijedi blagdan Duhova (poslanje Duha Svetoga). Ako je Isus samo uskrsnuo, kakvo to značenje ima za nas??? Ako i mi nećemo uskrsnuti kao što je i Krist uskrsnuo, ako nema poslanja Duha – Uskrs nema smisla. Naglašavam da se Biblija ne čita kao roman ili povijesni pregled već u sebi ima teološku poruku koju je pisac želio reći svojim čitateljima. Bibliju treba tumačiti u kontekstu vremena u kojem je knjiga nastala.

Na primjer, Knjiga Postanka nastaje nakon babilonskog sužanjstva (6.st. pr. Kr.), a poruka koju pisac govori svojim suvremenicima je jasna. Bog je voditelj povijesti, Bog vodi svoj narod u Obećanu zemlju, Izrael je iznevjerio Jahvu, a On mu iznova oprašta i poziva ga k sebi. Cilj nije povijesno pripovijedanje već teološka poruka. Pokušajmo se „prebaciti“ u mentalitet tadašnjeg čovjeka, pokušajmo shvatiti kontekst u kojem pisac živi.

Betlehem. Davidov grad. Među suvremenim bibličarima postoji struja koja kaže da se Isusovo rođenje dogodilo u Nazaretu, a ne u Betlehemu. Što je i moguće. Evanđelist nema potrebu donositi povijesni događaj jer u vrijeme nastanka evanđelja (1.st.) nije bilo sumnje u stvarno postojanje Isusa iz Nazareta. Takva razmišljanja javljaju se u doba racionalizma i kritičkog ispitivanja Biblije. Tendencije koje žele pobuditi sumnju u stvarno postojanje Isusa Krista odavno su nadiđene i više ne predstavljaju problem. Moramo biti svjesni da historiografija u onom vremenu nije historiografija u našem vremenu (a još i dan danas historiografija nije savršena i provjerljiva). Nadalje, Isusa Krista naziva se novim Davidom, „izdanak iz panja Jišajeva“ , iz loze Davidove. Upravo zbog toga evanđelist smješta Isusovo rođenje u Betlehem, Davidov grad, „kuću kruha“ jer je Isus „kruh“ koji je sišao s neba. Neispravno je doslovno čitanje Svetog pisma. U tu zamku upali su i mnogi prije Zeitgeista.

Astrologija. Život zapisan u zvijezdama. To baš i nije moje područje (ne čitam horoskop Smješak) . Osvrnuo bih se na tumačenje položaja zvijezda na 25.12. Tri sjajne zvijezde („Tri kralja“) koje su odlično predstavljene u Zeitgeistu su znanstvena činjenica, a „tri kralja“ u Novom zavjetu imaju drugo značenje. Prvo, u GNT-u (Greek New testament), izvornom grčkom tekstu u Mt 2,1 (jedini spominje događaj Bogojavljanja) uopće se ne spominju „tri kralja“ već tri maga (grč. magoi – znači mudrac ili astronom, poznavatelj zvijezda). Drugo, Matejeva zajednica za koju piše Evanđelje su judeokršćani, dakle, Židovi koji su prešli na kršćanstvo. Poruka je jasna, nije to povijesni događaj već ima teološko značenje i poruku za judeokršćane koji su se teško ostavljali svog starog židovskog mentaliteta da je Bog samo Bog Izraelov. Matej ih želi uvesti u nov način razmišljanja, da se Bog objavio i poganima. Isus je umro za sve ljude.

Božić. Taj blagdan uveden je u IV. st. u Rimu. Proslava Isusova rođenja u početku se slavio 6. siječnja (Bogojavljanje). Prelazak na 25. prosinca dogodio se pokršćanjenjem rimskih poganskih običaja. Blagdan boga Sunca (25.12. – zimski solsticij, ravnodnevnica). To ne predstavlja problem za vjeru i nije nikakav dokaz plagijata. Sjetimo se propovjedi apostola Pavla u Ateni: „Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: "Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem."

Broj 12. Vrlo čest broj u Bibliji. Dvanaest apostola simbol je 12 plemena izraelovih, a ne dvanaest zodiakovih znakova. Čudno da se nigdje ne spominje što su apostoli bili po horoskopu Namigivanje!

Križ. Postao je simbol kršćanstva jer je to mjesto gdje je Isus umro za nas. U ondašnjem mentalitetu križ je bio znak sramote, sramotne smrti, poniženja, mučeništva... Sa Kristovom smrću na križu, taj znak postaje znakom pobjede. Jedino je u križu nada, jedino je u križu spasenje. Što se tiče govora o križu, Suncu, zvijezdama, vatri, vodi i ostalim elementima čiji se simboli koriste u kršćanstvu, a i drugim religijama, potpuno je opravdano i ne predstavlja problem. Jedini mogući govor o Bogu je analogni govor jer nemamo adekvatne (odgovarajuće) pojmove o Bogu. Iz tog razloga nastaju slike o Bogu kao Suncu koje sve obasjava... Što čovjek vidi iz pojavnog (vidljivog) svijeta to preuzima i pridjeva Bogu. Kršćani nikad nisu govorili da je Sunce, promatrano kao zvijezda, nebesko tijelo - Bog. Sunce je slika, znak, pojam koji se pridjeva Bogu. Kao što život na zemlji nije moguć bez Sunca, tako i za kršćanina život nije moguć bez Boga.

Zlatno tele. Mnogi okolni narodi, narodi koje su Izraelci upoznali „usput“ kad su putovali prema Obećanoj zemlji bili su im vrlo primamljivi. Ti narodi nisu bili nomadi i stočari (što je niži oblik civilizacije) poput Izraelaca već zemljoradnici. Bavili su se poljoprivredom i imali su viši stupanj kulture. Imali su i svoju religiju i svoja božanstva. Najčešće susrećemo boga Baala (hebr. ba'al: gospodar, gospodin). To je opće ime za zapadnosemitska božanstva, a prikazivao se u obliku bika (usp. Opći religijski leksikon). Nije im Mojsije rekao da ne smiju štovati zlatno tele jer je to „doba“ prošlo, već Mojsije ima zadaću pročistiti vjeru Izraelaca u jednoga Boga koji je na nebesima i to nikako nije neko tele. Proroci se žestoko bore protiv poganskih kultova koji su nasrtali u izraelsku religiju. Zbog toga su i gubili glave. Zanimljivo je i to da Zeitgeist uopće ne spominje proroke koji su srce i duša izraelskog naroda i kulta.

Godina ovna. „...zato Izraelci od tada trube u ovnujski rog...“ Ovo mi je smiješno komentirati, pa ću se suzdržati. No commment...

Isus. Ribe. Istina je da su evanđelja prepuna govora o ribama i ribarima. Prvi apostoli bili su ribari, Isus hrani pet tisuća ljudi sa ribama i tako dalje... Ribe kao poganski simbol. U mnogim religijama riba je simbol vode, nositeljice života. U Feniciji je štuju kao božanstvo (Atargatis), a u Egiptu je riba sveta životinja. Pogani su imali mnoštvo simbola iz prirode, pa tako i ribe. Grčki naziv za ribu je ihthis. Kršćani su tu riječ uzeli kao akrostih: Iesus Hristos Theu (h)ios, Soter. Ako uzmemo prva slova dobivamo riječ iht(h)is, a akrostih znači Isus, Krist, Božji Sin, Spasitelj. Zbog toga možemo na autima pronaći naljepnicu ribe, jer je to znak Isusa Krista, a ne zbog toga što je sad „doba ribe“.

Aeon. Age, doba, vijek. Ima korijen u grčkoj riječi (h)aionios, a znači vječnost. Istina je da su mnogi prijevodi Biblije uzeli riječ svijet, a to nije ni pogrešno. Aeon znači i materijalni svijet, svemir, istodobno označuje i zlog, moćnog duha. Dakle, nema greške. To je slobodni prijevod, ali nije izgubio prvotno značenje. U ovakve zamke padaju oni koji doslovno čitaju Bibliju. Evanđelist želi reći da će Isus, po Duhu Svetome, biti s nama do svog ponovnog dolaska. Tada će doći kraj Aeonu, ovom svijetu, a i zlom, moćnom duhu koji je u ovome svijetu.

Zeitgeist se ponovo vraća na Horusa. Što je tako zanimljivo u njemu, ne znam. To je jedna potpuno drugačija priča. Horus osvećuje oca (Isus objavljuje, otkriva svog Oca), Horusa se oslikava sa sokolovom glavom, dok Isus nema nikakvih veza sa pticama. Horusova majka zvala se Isis (čudno da nije imala neko ime koje počinje sa „M“).

Tekst koji vrlo brzo leti preko ekrana djeluje zastrašujuće. Popis usporedbi kršćanstva i egipatskog Horusa kao dokaz plagijata kršćanstva. Slučajno sam zaustavio na jednom dijelu i imao sam što vidjet! Piše sljedeće: Seb (otac), Isis (majka) i Horus (njihov sin) u Egiptu su bili štovani kao sveto trojstvo dok su u kršćanstvu Josip, Marija i Isus Presveto Trojstvo. Vrlo zanimljivo! Djeca na Prvoj pričesti uče da je Presveto Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti. Dalje nisam htio ni čitati. Mislim da nije vrijedno gubljenja vremena.

Noa. Opći potop. Postanak. Već sam nešto rekao o podrijetlu i smislu Knjige Postanka. Dakle, nastala je nakon babilonskog sužanjstva. U babilonskom sužanjstvu Izraelci su upoznali tamošnju kulturu. Ep o Gilgamešu (Noa, Potop) i Enuma Eliš (Postanak) su mezopotamski mitovi koji su neminovno utjecali na način razmišljanja pisca. Preuzima iz tih starih mitova tematiku, ali za razliku od Enuma Eliša u Knjizi Postanka nema „više bogova“, nema svađe između bogova i ostalih mitskih elemenata. Teološka poruka Biblije mnogo je složenija i dublja od poganskih mitova.

Mojsije. Izvještaj knjige Izlaska o Mojsijevu rođenju i djetinjstvu je najvjerojatnije legendaran kao i rođenja mnogih drugih velikana. Primjer je jedna legenda o svetom Franji Asiškom za kojeg se kaže da je rođen na slamici u podrumu svoje kuće poput Isusa u štalici. Prilično smo sigurni da se to nije tako dogodilo, ali poruka je jasna: Franju su nazivali Alter Christus, što znači drugi Krist, a iz toga je proizašla ova legenda. Znači, i u bližoj prošlosti vidimo legendarne elemente u životopisima stvarnih, povijesnih ličnosti. (Primjer su i legende o Slavku i Mirku te Bošku Buhi koji je bacao granate brat – bratu 200-tinjak metara i to u ležećem položaju Smješak .) Dakle, ovo su pojedinosti za koje se ne treba hvatati. Nema smisla.

Justin mučenik. Ono što kaže Justin analogno je onom što kaže apostol Pavao u Djelima apostolskim (već navedeno u tekstu gore). To je dio inkulturacije kršćanstva u pogansko – helenistički svijet. Kako približiti kršćanstvo poganima? Isto kako je i Isus nama približio Oca – govorom u prispodobama, slikama koje su nama ljudima razumljive i koje smo već prije susretali u životu, prirodi.

Josip – prototip Isusa. Tipologija je jedan od modela tumačenja Biblije. Stari zavjet prototip je Novog zavjeta. Starozavjetne ličnosti, osim Josipa koji je prodan od braće, u tipološkom čitanju Biblije imaju upravo tu ulogu. To ne predstavlja problem.

Konstantin. Politika. Ako je kršćanstvo bilo politički prihvatljivo, zašto su onda bili progoni. Zašto to Zeitgeist ne spominje. Iako Konstantin ima velike zasluge za kršćanstvo, Nicejski sabor 325. godine mu je malo „srezao krila“ jer je želio pretvoriti kršćanstvo u stvar cara i politike. No nije baš tako išlo. Crkveni oci to nisu dopustili, ostali su vjerni Crkvi i Kristu.

„Mračni“ Srednji vijek. Inkvizicija. To je jedna od zanimljivijih tema. Ljudi se vole razbacivati frazom „mračni srednji vijek“ bez sagledavanja činjenica. Krenimo od političko-društvenog plana. Porezi su bili manji, jeftinije cestarine i mostarine, školstvo se više razvijalo nego danas. Što se tiče Crkve u Srednjem vijeku, ona je bila svjetla točka. Srednji vijek dao je najveće umove, mistike, razvija se školstvo (u Hrvatskoj se istakao A. Kažotić u 13.st. koji je otvorio katedralnu školu koju su mogli pohađati i siromasi), sveučilišta, znanost.

Inkvizicija. Trajala je od 13. do 18. stoljeća. Na Crkvu je spadao istražni postupak, je li se radi o herezi, a na državu je spadao kažnjenički postupak. Razlikujemo papinsku, rimsku i španjolsku inkviziciju. Na papinsku spada 1000 žrtava, a na španjolsku 350 000 spaljenih na lomači. Potrebno je shvatiti kontekst vremena. Kršćanstvo je bila državna religija. Napad na kršćanstvo bio je ujedno i napad na državu, a znamo kako država postupa sa onima koji ne dijele njihovo mišljenje. Da me ne shvatite krivo, ne opravdavam te čine. To je najveća degradacija ljudske osobe i slobode u povijesti, a Crkva je imala prste u tome. Iako je vjera u kršćanstvu oduvijek bila stvar slobode izbora, u ovom kontekstu bila je i stvar politike i zamućenih pogleda na vjeru. Kad netko predbacuje Crkvi inkviziciju, za koju se pokajala i javno ispričala, uvijek volim spomenuti Francusku revoluciju koja je u samo šest godina (1789. – 1795.) „pomela“ oko 2 000 000 ljudi, svojih sunarodnjaka u ime njihovog „boga“ – ljudskog RAZUMA, pod geslom jednakost, bratstvo, sloboda! Zanimljivo, tragično, tužno, a najžalosnije je upravo to što je francuska revolucija danas simbol slobode. Amen!

Odgovornost. Kršćanstvo upravo naglašava odgovornost za sve stvoreno. Ekologija svoje korijene vuče upravo iz kršćanstva. O odgovornosti za bližnjega da i ne govorim. Kad u knjizi Postanka Bog kaže ljudima da napuče zemlju i sebi je podlože ne znači da je izgaze, iscrpe, unište već da gospoduju. Gospodar brine za svoje imanje i povjereno mu blago.

Dijalog. Strah od debata. Ono što kaže Zeitgeist da se kršćani boje debata donekle je istinito, ali zbog čega? Normalno je da se bojiš debata kad ne vladaš područjem oko kojeg se vodi debata. Neznanje je najveći problem kršćana. Nepoznavanju kumuje nezainteresiranost. Koliko kršćana je pročitalo Bibliju? Koliko ih čita dokumente Crkve? Nažalost, mnogi kršćani ostaju na razini vjere „prve pričesti“ i tu leži problem. Teolozi i kršćani koji poznaju svoju vjeru ne boje se debata i konfrontacija sa onima koji je napadaju. U Svetom pismu nalazimo i zadatak svih kršćana. U 1 Pt 3, 1-15, apostol poziva da svaki mora dati „razlog nade koja je u njemu...“ Biti uvijek spreman na odgovor i dijalog. Naš je problem neznanje i zbog toga nas ovakvi Zeitgeistovi mogu izbaciti iz takta, produbiti sumnju i ostaviti nas praznima. Spomenuo bih još samo aferu La Sapienza gdje znanstvenici nisu htjeli primiti papu Benedikta. Tko tu nije bio spreman na debatu? Znali su oni dobro s kime bi imali posla. Ako niste znali, naš papa se razumije i u nuklearnu fiziku!