Sveti Valentin bio je svećenik i mučenik, a živio je u 3. stoljeću. Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije.
Kasnije je car Julije I. u 4. stoljeću nad njegovim grobom podigao baziliku, te se od tada taj svetac počeo štovati među kršćanima. U 15. stoljeću je ovaj svetac povezan s blagdanom zaljubljenih, što se održalo do danas.
Spomendan u katoličkoj Crkvi slavi se 14. veljače, kao neobavezan spomendan.
Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi i od dana njegova slavlja. Naime, nekada se životni ritam uvelike ravnao prema crkvenim blagdanima. Crkva je od vjernika tražila, da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs) jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila, da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebnim vremenima adventa (došašća) i korizme, već izvan takvih razdoblja. A datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme. Sveti Valentin se počeo slaviti već u ranom srednjem vijeku, osobito u Engleskoj, a poslije u cijelome svijetu. U Hrvatskoj su ga posebno štovali vjernici u sjeverozapadnim krajevima. Običaj biranja odabranice na Valentinovo najprije se proširio u Englesku i Škotsku. Poznato je da su u 16. stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitke na pragu svoje odabranice. Čestitke su bile pažljivo izrađene, obrubljene čipkom ili ukrasnom vrpcom i to su vjerojatno bile prve čestitke i razglednice ikada poslane.
Kršćanstvo nikad ne uništava ono što je dobro, nego sve lijepe i dobre ljudske običaje iz raznih naroda i društava uklapa u novi, kršćanski život tih naroda, pa tako dolazimo do pretpostavke kako je običaj slavlja Valentinova kao dana zaljubljenih, kada se izmjenjuju pisma i ljubavne poruke, zapravo poveznica simpatičnih poganskih običaja i moguće Valentinove angažiranosti oko mladih parova.
U starih Grka je od sredine siječnja do sredine veljače bio mjesec Gamelion u kojem se obilježavala svetost braka Here i Zeusa. U antičkom Rimu 14. veljače slavila se božica Juno - zaštitnica a 15. veljače bio je dan kad se slavio Lupercus, bog plodnosti, povodom čijeg slavlja su ljudi izmjenjivali pisma i poruke.
Sve do 1969. godine dan Sv. Valentina slavio se 14. veljače kao spomen. Dan je zatim izbrisan iz katoličkog kalendara, te je postao tek neobavezni spomendan, zbog želje za smanjenjem broja spomena svetaca o kojima nema dovoljno točnih povijesnih podataka. Razlog nedostatku povijesnih podataka jesu i Dioklecijanovi progoni, u kojima je spaljeno mnoštvo kršćanskih zapisa i izvještaja o mučeništvima, ali i svakodnevnom životu prvih kršćana.
U Shakespearovom Hamletu spominje se rečenica: "Sutra je Dan sv. Valentina". U Zagrebačkoj crkvi svetog Franje na Kaptolu postoji oltar svetog Valentina.
Post je objavljen 13.02.2010. u 21:23 sati.