Marketing
OVDJE PIJU NAJBOLJI
Prehodao sam ovaj grad u svim smjerovima nebrojeno puta. Rano su započele te šetnje i bilo je to više ubijanje nemira nego vremena, neka NUŽNOST koračanja. Zašao sam u mnoge opskurne utrobe zgrada, vlažne haustore, oronule veže, zarasla dvorišta... Bilo me je svugdje, doista svugdje.
U jednom od tih hodajućih maratona nađoh mjesto na kojem je pisalo: «OVDJE PIJU NAJBOLJI!».
Potražio sam najbližu trgovinu, kupio pivo, vratio se natrag i načeo ga. Pio sam polako, otežući; nitko se nije pojavio.
Ponovo sam se zaputio do trgovine. Za pultom je ovog puta stajala mlada trgovkinja, seljančica bujnog poprsja.
- Vrhunski dekolte seko – primjetih.
- Hvala – reče ona zvonkim glasom i široko se osmjehnu. Falio joj je zub – trojka desno gore. To je malo narušilo umjetnički dojam.
Uzeh dnevne novine, još jednu pivu i vratih se na poziciju.
Osmrtnice su – ah, što ćeš - bile najzanimljivije: gledao sam lica mrtvih ljudi na fotografijama za dokumente, čitao nemušte posljednje pozdrave tugujuće rodbine i radnih kumpanja te se zabavljao konstruirajući fiktivne biografije umrlih... Karakterne osobine, poštapalice, poroci, tikovi, tajne veze umrlih na isti dan... Vrlo zabavno...
Iz pošte nasuprot izišao je zaštitar. Zurio je u mene poput crnog kerbera. Bio sam mu sumnjiv. Naravno, uvijek sumnjiv predstavnicima reda i zakona. Nikada ne propuštaju zaustaviti me, pretresti me, privesti me... Na mom licu oni uredno isčitaju prijetnju sistemu. Tko zna, možda su u pravu.
Maleni je stajao tamo, nekih petnaestak minuta, nadut kao zagorski puran, po vlastitom uvjerenju zastrašujuć, opak, nenadjebiv. Zatim se povukao natrag u hlad.
Eh, za što sve ljudi dobivaju novce.
Dokrajčio sam pivo. Pričekao još malo.
Tada sam ponovo postao svjestan istine koju sam davno spoznao, ali sam ju nekako putem uspio zaboraviti - na vrhu si uvijek sam.
Olakšao sam se i krenuo dalje.
Post je objavljen 13.02.2010. u 15:12 sati.