Marketing
Prigodno - Valentinovo ili Veliki problem Malog muškarca
Veljača 14 dan u mjesecu, svake godine u isti dan, nekada, kako to samo Veljača zna, nekada sunčan i topao, kao da je ljeto posudilo zimi koji dan, nekada snijeg do koljena, kao da je nebo istreslo sav snijeg iz sebe, nekada kiša od jutra do sutra, kao da kopno u more želi pretvoriti. Svake godine drugačije, ali svake godine isti problem. Isti problem za Malog muškarca, koji je usput budi rečeno i zaljubljen.
Neko bi rekao Divno, upitao se gdje je tu problem? Ali budi usput rečeno Mali BudiUsputZaljubljeni muškarac je zaljubljen u jednu BudiUsputRečeno udanu Divnu ženu. I sve bi opet bilo divno i krasno da je Divna žena, žena Malog muškarca i da je Mali muškarac muž Divne žene. Ali kako život nekada ne piše samo divne i krasne priče, tako i Divna žena ima svog muža, koji BudiUsputRečeno nije Mali muškarac, pa tako i Mali muškarac BudiUsputRečeno nema za ženu Divnu ženu. I eto problema.
Kao što je svom Svijetu poznato 14. veljače je Dan zaljubljenih ili kako to narod voli reći Valentinovo, dan kada se oni koji se vole u cijelom svijetu, osim na ovom komadu zemlje gdje žive Mali muškarac i Divna žena, daruju malim pisamcima u kojima riječima iskazuju svoju ljubav jedno ka drugome. Kako je ovaj komad zemlje gdje su se igrom slučaja, povjesnih okolnosti i sklonosti njihovih predaka našli Mali muškarac i Divna žena, vrlo čudan komad zemlje koji uvjek želi biti drukčiji od ostatka svijeta i u kojem kada ljudi prave kuće dobro paze za njihova barem za mrvicu (ali toliku mrvicu da se ta mrvica sa ulice može dobro vidjeti) bude višlja od susjedove.
Tako su ljudi na tom komadu zemlje odlučili da ni Valentinovo nemože biti samo Valentinovo i da se ne mogu samo pisamca taj dan razmjenjivati i slati, nego da to mora biti puno više. Kako su ti isti čudni ljudi odlučili isto tako jednog dana da više neće slaviti ono što su nekada rekli da će slaviti, a misli se na dan žena (jedan dan u ožujku kada se iskazivala počast svim ženama i majkama, dan kada su žene primale cvijeće i poklone od muževa, djece, radnih kolega, pa čak su u čast žena i jedne drugima poklanjale nešto, najčešće crveni karanfil ili ružu, dan kada su žene sebi u čast priređivale proslave, pekle kolače, pripremale jelo, a muškarci su im čestitali, jeli, pili, ponapijali se, zaprljali stolnjake, pa su žene i prije nego je taj dan kada se slavilo njih, završio i kada su po svim protokolarnim običajima bile oslobođene poslova, zasukale rukave, prale suđe, skidale i spremale na spavanje pijane muževe i poneke razmišljle da im baš i netreba takav dan u njihovu čast).
Ali kako su čudni ljudi koji odlučuju (a to su na ovome komadu zemlje uglavnom muškarci) odlučili da takav dan više ne postoji, isto tako su uvidjeli da su pogriješili ne zbog toga što im treba dan da slave žene, nego što im fali jedan dan kada se u ime nekog dobrog razloga mogu dobro najesti, dobro napiti i dobro stoljnjake (a oni malo manje vješti i kravate, jer tada su obično u čast žena i svečana odjela oblačili) zaprljati. Onda su oni rekli da na njihovom komadu zemlje i Valentinovo, koje kako rekoh ostatak svijeta slavi kao dan zaljubljenih, neće biti samo dan zaljubljenih nego takodjer dobra prilika za jelo, piće i prljave stolnjake. Kako bi djelomično unaprijed se osigurali za dovoljnu količinu i jela i pića i stoljnjaka počeli su ženama kupovati i poklone i cvijeće za taj dan i to ne samo ženama koje vole ili trebaju ili se piše da ih vole nego i svim ženama koje znaju, pa je u toj čudnoj zemlji Valentinovo, Dan zaljubljenih postao i Dan žena i Majčin dan i Dan baka, Dan radnih kolegica i naravno dan kada se opet moglo s nekim dobrim razlogom dobro jesti slobodno piti i naravno prljati stolnjake. I tako od ljubavi za dan zaljubljenih osta jako malo.
Da li je sada jasno zašto je Dan zaljubljenih postao problem za našeg Malog muškarca i zašto je nebrojeno puta poželio da živi u normalnom svijetu, gdje bi za Dan zaljubljenih mogao svojoj ljubljenoj Divnoj ženi, poslati pisamce u kojem bi joj napisao da ju voli više od ičega na svijetu. Ali to u ovoj čudnoj zemlji nije bilo dovoljno. Ne da to nebi bilo dovoljno Divnoj ženi, nego Mali muškarac kada vidi kome se i kavi sve pokloni kupuju i daruju, on koji voli najviše na svijetu i koji bi naradije da može cijeli svijet svojoj Divnoj ženi poklonio, osjeti se jadno. Ne zato što nebi mogao nešto kupiti svojoj dragoj Divnoj ženi, ne zato što nema novaca, nego zato što BudiUsputRečeno njegova Divna žena BudiUsputRečeno ima muža koji će svoju ženu zapitati otkuda joj to.
Onda naš Mali muškarac, svake godine početkom veljače uzme papir u ruke i na njemu piše moguće poklone za svoju Divnu ženu.
1.Cvijeće
Naš Mali muškarac kaže: neće cvijeće. Svi kupuju cvijeće, kada neznaju što bi onda muški se zalete u cvjećarnu, kupe cvijet ili dva ili kupe i veliki buket, kojekakvog cvijeća, nebitno što je, samo neka izgleda dobro i neka se vidi da su oni to kupili i na taj način ispunili ono što su morali.
Nije da naš Mali muškarac svojoj voljenoj Divnoj ženi nebi volio pokloniti cvijeće, ali kako je on čudniji od čudne zemlje u kojoj živi on kaže: “Cvijet koji želim pokloniti svojoj dragoj Divnoj ženi mora biti mojom rukom ubran, ne kupljen bilo gdje, jer tim cvijetom joj želim reći da ju volim, da je ona meni nešto posebno, da nije ono nešto što se svagdje može naći i što svatko može naći”. Zato naš Mali muškarac nikada neće svojoj Divnoj ženi otići u cvjećarnicu i kupiti joj cvjet, neće joj kupiti ni najveći buket cvijeća na svijetu iako ju voli najviše na svijetu, nego će ako negdje vidi kakv cvijet, pa makar to bio i žuti obični maslačak, svojom rukom će ga ubrati i donjeti ga svojoj dragoj. Neće mu biti teško ni kroz susjedovo dvorište, pored opasnog psa koji grize sve što se kreće prišuljati se i kroz ružino grmlje puno bodlja provući se da bi svojoj Dragoj ženi ubrao tek propupali pup crvene ruže, koji će biti svjež i crven kao niti jedan od onih koji se mogu kupiti.
Ali naš Mali muškarac koliko god želio svojoj Divnoj ženi ne može donjeti cvijet, jer cvijet se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi cvijet.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži cvijeće.
2.Nakit (zato što ga u čudnoj zemlji a i u ostalom svjetu i drugi poklanjaju)
Naš Mali muškarac ne voli kupovati nakit, jer nakit je skup, nije da ga on nevoli kupovati zbog toga što bi za njega potrošio puno novaca, nego naš Mali muškarac kaže: “Ako mojoj najdražoj i najvoljenijoj Dragoj ženi kupim kakav nakit, kakav komad zlata ili kakv dragi kamen, opet joj time ne mogu reći kolko ona vrijedi meni, jer ni svo zlato ni svo drago kamenje čitavog svijeta nema tu vrijednost, ne vrijedi niti mrvicu koliko ona vrijedi meni, a istodobno kupovina i poklanjanje skupog nakita mi izgleda kao i kupovina nekoga, jer ako Dragoj ženi poklonim skupi nakit, osjećao bih se kao da kupujem njenu ljubav, a ni taj osjećaj ne želim, ne želim ni stvarati njoj obavezu da zbog toga što sam joj kupio nešto vrijedno ona mora biti samnom i voljeti me.”
Ali naš Mali muškarac i da želi svojoj Divnoj ženi ne može pokloniti nakit, jer nakit se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi nakit.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži nakit.
3.BiloŠtoDrugo
Kad razmišla o BiloŠtoDrugom što bi mogao pokloniti svojoj Divnoj ženi, naš Mali muškarac vidi puno stvari koje on misli da bi njegovoj dragoj bile drage , ali sto tako ne može nevidjeti da muže njegove Divne žene ima oči i da on isto tako može vidjeti, ne može nevidjeti da muž njegove Divne žene ima i usta i da neće moći neupitati:"A otkuda ovo", i ne može nevidjeti da bi bilo što, što bi on poklonio svojoj Dragoj ženi ne bi izazvalo, noj samoj probleme. A razmišljao je o mnogim stvarima, volio bi da joj može pokloniti porculansku lutkicu, jer zna da ih ona voli, vidjeo je dva mala porculanska slonića kako su se zagrlili surlama i zaželio joj je to pokloniti, vidio je jedan mali satić koji bi joj mogao zazvoniti i reći joj da su jaja kuhana (ali se onda sjetio da njegova Divna žene nevoli kuhana jaja, pa je zaboravio da je to vidio). Vidio je puno zgodnih stvari koje bi joj želio pokloniti.
Ali naš Mali muškarac i da želi svojoj Divnoj ženi ne može pokloniti BiloŠtoDrugo, jer BiloŠtoDrugo se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi BiloŠtoDrugo.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži BiloŠtoDrugo.
Naš Mali muškarac zgužva list papira na kojem je pisao moguće poklone i uvidje da će ipak i on kao i sav ostali svijet osim čudnih ljudi u njegovoj čudnoj zemlji, ipak svojoj dragoj i voljenoj Divnoj ženi u kojiu je zaljubljen i koju voli onako kako nikada nitko nigdje (pa ni u ostalom svijetu, a kamoli u njegovoj čudnoj zemlji) nije volio, morati pokoniti nešto treće.
Uzeo je olovku i papir i počeo....
Post je objavljen 13.02.2010. u 00:13 sati.