Staklo je, meni osobno, iznimno zanimljiv medij.
Volim njegovu transparentnost i sjaj koji ovise o kutu pada svjetla na komad.

Ali, da bi se dobio taj lijepi komad , treba proci vrlo prasnjav i po prste opasan proces rezanja stakla, brusenja stakla, nanosenja pigmenata te prenosenja napravljenog do peci za fuziju bez da se putem sve pokvari.

Jednom kad je sve postavljeno u pec, treba cekati gotovo cijeli dan da bi se pec zagrijala na potrebnu temperaturu te potom lagano ohladila. Lagano hladjenje je neophodno jer u suprotnom dolazi do pucanja stakla.

Mi pec s nestrpljenjem otvaramo tek dan nakon pecenja i hladjenja i onda pokusavamo prepoznati pojedine komade.
Jer, kao sto stalno govorim, staklo ima svoj zivot i nikad ne mozes biti siguran da ce sve ispasti onako kako je prvobitno zamisljeno.
Uglavnom, vrlo je zabavno!! :)
Post je objavljen 12.02.2010. u 21:44 sati.