Marketing
trgovci nekretninama u socijalizmu
U telefonskom imeniku Zagreba iz godine tisuću devetsto trideset i osme dvije su agencije koje su se bavile nekretninama. Jedna je pripadala mom djedu. Četrdeset i pete (ili ubrzo nakon toga) privatne su agencije zabranjene, a tako je bilo još i početkom sedamdesetih, dokle se moj djed bavio svojim poslom. Ljudi su i dalje trebali razne usluge kad su stanovi, kuće i zemlja bili posrijedi, a on je znao što im je bilo potrebno i kako to srediti. Nije imao strpljenja čekati da se agencije za trgovanje nekretninama legaliziraju, pa je prilagodio poslovanje okolnostima.
U više navrata pratio sam ga na posao. Prvo mjesto gdje je svratio bila je kavana „Medulić“ u Ilici, na početku Medulićeve ulice. Oko pola devet do devet ujutro ondje se nalazio sa četvero-petero prijatelja. Naručili su kavice i prvo pregledali novine, posebno oglase u "Večernjem listu", zatim malo popričali o novostima, zgražali se nad politikom, a tek nakon tog bi netko od njih rekao otprilike nešto ovako:
- Znam jednog našeg čovjeka koji radi u Njemačkoj, marljiv čovjek pa je sakupio neke novce i rado bi kupio malu kućicu na Trešnjevci...
Nakon toga je zavladalo nekoliko trenutaka šutnje, sve dok netko, recimo moj djed, ne bi rekao:
- Znam za jednu kućicu u Ozaljskoj, živjela je u njoj samo jedna stara bakica, pa je umrla, a sada bi je nasljednici rado prodali...
Nakon još nekoliko izmijenjenih rečenica o tom slučaju, pozvali su nekog od pomoćnika koji su sjedili za susjednim stolom. Pomoćnici su samo sjedili i šutjeli, njih četiri-pet, kao grupica ljudi koji su se slučajno našli oko istog stola, otprilike kao da čekaju u kolodvorskoj čekaonici. Djed i njegovi prijatelji mora da su u svakom uredu u gradu gdje se na bilo koji način vodila evidencija o nekretninama imali nekoga koga su vjerojatno posebno plaćali da ekspresno izdaje bilo koji dokument na koji se inače čekalo sedmicama ili mjesecima.
- Mijo, molim te, skoči do gruntovnice i katastra i izvadi papire za ovu kuću... – dao mu je adresu napisanu na komadiću papira i pomoćnik se bez odlaganja udaljio.
Nakon toga se djed premjestio u „Corso“ kavanu na početku Gundulićeve ulice. Ondje je već sjedilo tri-četiri prijatelja, a kasnije bi stigao barem još jedan iz kavane „Medulić“. Prvo su malo pričali o vremenu, pa o novostima, pa se malo zgražali nad politikom, pa bi izmijenili i poneki trač ili prokomentirali neku glasinu, sve dok netko ne bi rekao otprilike ovako:
- Znam neke ljude, pošteni ljudi, imaju neku zemlju u Vrapču koju bi prodali. To je u građevinskoj zoni, pristojno gradilište, ne traže mnogo...
Netko drugi bi dometnuo:
- Znam čovjeka koji ima kuću koju bi prodao, ali je kuća zapravo za rušenje, međutim je lokacija odlična! Praktički u centru Zagreba!
- Ma nemoj! – iznenadio bi se treći. – Baš tražim tako nešto!
A onaj drugi je već otvarao torbu sa spisima i vadio papire:
- Evo, slučajno imam i izvod iz katastarskog plana i položajni nacrt, potvrdu o vlasništvu i još neke papire... To bi se moglo brzo srediti.
Kad su se njih dvojica upustili u razglabanje pojedinosti, djed se dizao i nastavljao uz Ilicu do kavane „Dubrovnik“ na početku Gajeve ulice. Putem je svratio do "Lovačkog roga" gdje je imao neki sastanak, često s nekim gastarbajterom na dopustu. S njim bi si popio gemišt dok mu se čovjek žalio kako ima problema s dobivanjem dozvole za nadogradnju kata na kućici u Stenjevcu, a djed ga je tješio neka se ne brine, da će se to već ubrzo srediti, neka se prestane brinuti jer će dozvola stići prije nego mu istekne dopust. Na te tople riječi bi gastarbaiter poklonio djedu pršut, obećao da će pokazati zahvalnost i kad dobije traženu dozvolu, usput napomenuo da njegova žena ima nekakvu kuću u Koprivnici koju bi rado prodala, te dao djedu plan kuće i dokumente o vlasništvu "neka mu se nađu ako zatreba". Zatim je djed žurno nastavljao prema "Dubrovniku" jer je već malo kasnio. Ondje je već sjedilo tri, četiri do pet drugih prijatelja (s pomoćnicima za susjednim stolom), i čim su ga vidjeli razdragano su uskliknuli:
- O, pršut!
Oni su upravo raspravljali o sportu, pa onda prešli na ismijavanje poteza vlasti, sve dok netko nije rekao otprilike ovako:
- Znam jednu obitelj, naši ljudi, stanuju u velikom stanu, a djeca ima odrasla, pa bi sada mijenjali taj veliki stan za dva manja...
- Ma nemoj! – pitao je netko. – A gdje se taj stan nalazi?
Nakon još desetak minuta dizala su se dva pomoćnika i odlazila na općinu, u gruntovnicu ili katastar ili gdje je već trebalo ići po potrebne papire za taj veliki i za dva manja stana. Pred kraj boravka u „Dubrovniku“ stizao je pomoćnik s dokumentima o kućici u Ozaljskoj. Pokupivši papire djed se dizao od stola, pa se u pratnji jednog od prijatelja premještao u „Gradsku kavanu“. Ondje je već sjedio jedan od onih iz kavane „Medulić“, jedan od onih iz kavane „Corso“ i poneko novi (a šutljivi pomoćnici za susjednim stolom).
U „Gradskoj kavani“ se prvo razgovaralo o nekoj vijesti koju je u međuvremenu netko čuo sa radija, zatim o međunarodnoj politici, pa su se malo zgražali nad unutarnjom politikom, sve dok netko ne bi rekao:
- Pero, čuo sam se s onim čovjekom o kojem sam jučer govorio koji bi kupio stan u Krajiškoj. Kaže da ga zanima pa pita kada bi ga mogao pogledati.
Nabrzinu su se dogovorili kada će se naći i pogledati stan, obično već istog dana ili u subotu, pa je netko nastavio:
- Čuo sam se s jednim svojim rođakom koji radi u Austriji. On bi rado imao neku vikendicu negdje na moru, ništa veliko, ali blizu obale...
- Bilo bi mu pametnije da uloži u gradilište u Vrapču!
- I ja mu kažem nešto tako, ali on navro - hoće vikendicu… Da ima gdje ići svakog ljeta, u svoje...
Nakon "Gradske" djed je odlazio u "Kazališnu kavanu" gdje je njegovo društvo imalo rezervirani stol svakodnevno u jedan poslijepodne. Našlo bi ih se ondje sedam-osam, manje-više svi koje je već sreo tijekom prijepodneva. Pomoćnici su svakome od njih donijeli papire po koje su ih ranije poslali, pa su ih otpustili da odu kućama do sutradan. Djed je dao pršut svom pomoćniku da ga usput odnese našoj kući, baki, i poruči joj da ga spremi u špajzu na hladno. Ostavši sami, trgovci nekretninama uglavnom su se zgražali nad politikom, komentirali što su večer ranije čuli na "Glasu Amerike" i iščuđavali se zašto se već jednom Amerika ne odluči intervenirati u Jugoslaviji i rastjerati mrske komuniste.
Da je ostao socijalizam i da su privatne agencije za trgovanje nekretninama i dalje ilegalne, ipak ovdje opisanog načina trgovanja više ne bi bilo.
Svi bi danas imali mobitele.
Post je objavljen 12.02.2010. u 19:11 sati.