Marketing
KAKO TIJELO REAGIRA: Život s napadajima panike
Hvala Ančici H. za link!
Ironično, veća si faca ako imaš agresivni ispad ili potegneš pištolj, nego ako kažeš ‘bojim se’
ZAGREB - Bilo je to sredinom devedesetih, imala sam 24 godine, nesalomljivi entuzijazam i zasluženu diplomu pred nosom kad sam, nakon dosta vremena, posjetila svoju rodnu Glinu. Šetala sam glavnom ulicom, grad je izgledao zastrašujuće, postapokaliptično. Dan je bio sunčan, toliko sunčan da zapravo i nije bio lijep jer je ono jako sunce savršeno osvjetljavalo jezive ruševine. Hodala sam polako, nijemo komunicirajući sa zbrisanim gradom. Možda sam bila nespremna za slike koje su me dočekale, može li čovjek, uostalom, na takvo što ikada biti spreman? Najednom žestoki pritisak u grudima. Skvrčila sam se, počela plitko disati. Mišići ruku i nogu su se ukočili, pritisak u prsnom košu postajao je sve veći, sve žešći ... Obuzela me panika, ovo je stanje predinfarkta, a možda i infarkta, ne znam ... bol je postajala nesnošljiva, došla je hitna ... Uslijedile su pretrage, od srca do štitnjače, svekolike, silne, dugotrajne pretrage u kojima se čovjek nauživa straha za tri života i u kojima mi nitko nikada nije rekao “to nije srčani udar, ti imaš problem s napadajem panike”.
 | 38-godišnja Slađana otvoreno priča o svom problemu za koji, tvrdi, našu javnost treba tek senzibilizirati |
Prvi put svi pomisle da je srčani udar...
Evo, samo od jutros nazvalo me pet ljudi, puni su nedefiniranih strahova. ‘Bojim se izići iz stana, bojim se tramvaja, bojim se života ...’, ljudi su očajni i ne znaju što učiniti. Svaki dan mi dolaze na tu temu od čega veliki broj njih pati od napadaja panike - kaže psihijatrica Sandra Ferenčić Ćuk.
Napadaj panike, nastavlja, kompleksno je pitanje, najčešće
je to zapretena prošlost ili egzistencijalna kriza u kojoj čovjek projicira brigu za budućnost. Cijela okolina je zabrinuta, ljudi su zatrovani negativnim mislima, a kod nekih, tumači psihijatrica, tijelo naprosto povjeruje u negativne misli i automatski aktivira moždano deblo koje mobilizira cijelo tijelo.
- Upale se svi alarmi “opća opasnost”, čovjek reagira kao da ga napada tigar u džungli, a tigra nigdje. Pritom se neki ljudi blokiraju, uzlupa im se srce, počnu se znojiti, grčiti, a drugi uključi mehanizme za bijeg. I jedni i drugi imaju istu želju: samo da to prestane. Tijelo nema kuda, uvjerili ste ga da je sve koma i ono počne raditi protiv sebe. Napadaj panike toliko zna biti neugodan da ljudi misle da je u pitanju moždani ili srčani udar. Treba naglasiti, međutim, da neće doći ni do jednog ni do drugog - pojašnjava psihijatrica Ferenčić Ćuk. Napadaj panike je, kaže, napad aj straha, ljudi to zakompliciraju, a samo sebi trebaju priznati ‘bojim se’.
- Potpuno je prirodno da se ljudi boje, međutim, ovo doba ljude tjera da stalno moraju biti ‘fit’. To je nemoguće i neprirodno, tko je to stalno ‘fit’?! Naglasak je na vanjskome i materijalnome, unutarnji svijet kao da ne smije postojati i za posljedicu imamo napadaje panike jer se naše unutarnje biće buni - kaže Ferenčić Ćuk.
Prava terapija podrazumijeva, kaže, kako naučiti pozitivno misliti. Kad bi svako jutro čovjek pročitao nešto nadahnjujuće, nešto lijepo što pozitivno hrani mentalni sklop, ili poslušao umirujuću glazbu, tijelo bi to prepoznalo. To se, među ostalim, uči na terapiji, pojašnjava psihijatrica.
- Nažalost, ekonomska moć ljudi je slaba, od sto ljudi, na terapiji će ih ostati dvadesetak.
Drugi razlog je i taj što su ljudi nestrpljivi. Svi želimo brza i laka rješenja, pa ćemo radije dati pramenove ili ugraditi umjetne nokte, nego plaćati psihoterapiju. Ipak, sve više ljudi traži pomoć, ali šute o tome jer znaju da će biti označeni i odbačeni. Dijagnoza nacije je generalna anksioznost, sustav jede svoje ljude, pa ne čude sve češći napadi panike i posttraumatske reakcije. To je strah koji se naglašava preko automatizma mozga. Rješenje je prekid negativnih misli meditacijom, istovremeno se diže povjerenje u život. Od napada straha se ne umire, ali njime se ozbiljno treba pozabaviti jer u tolikom strahu život se pretvara u puku patnju - zaključila je Ferenčić Ćuk.
Evo, samo od jutros nazvalo me pet ljudi, puni su nedefiniranih strahova. ‘Bojim se izići iz stana, bojim se tramvaja, bojim se života ...’, ljudi su očajni i ne znaju što učiniti. Svaki dan mi dolaze na tu temu od čega veliki broj njih pati od napadaja panike - kaže psihijatrica Sandra Ferenčić Ćuk.
Napadaj panike, nastavlja, kompleksno je pitanje, najčešće
je to zapretena prošlost ili egzistencijalna kriza u kojoj čovjek projicira brigu za budućnost. Cijela okolina je zabrinuta, ljudi su zatrovani negativnim mislima, a kod nekih, tumači psihijatrica, tijelo naprosto povjeruje u negativne misli i automatski aktivira moždano deblo koje mobilizira cijelo tijelo.
- Upale se svi alarmi “opća opasnost”, čovjek reagira kao da ga napada tigar u džungli, a tigra nigdje. Pritom se neki ljudi blokiraju, uzlupa im se srce, počnu se znojiti, grčiti, a drugi uključi mehanizme za bijeg. I jedni i drugi imaju istu želju: samo da to prestane. Tijelo nema kuda, uvjerili ste ga da je sve koma i ono počne raditi protiv sebe. Napadaj panike toliko zna biti neugodan da ljudi misle da je u pitanju moždani ili srčani udar. Treba naglasiti, međutim, da neće doći ni do jednog ni do drugog - pojašnjava psihijatrica Ferenčić Ćuk. Napadaj panike je, kaže, napad aj straha, ljudi to zakompliciraju, a samo sebi trebaju priznati ‘bojim se’.
- Potpuno je prirodno da se ljudi boje, međutim, ovo doba ljude tjera da stalno moraju biti ‘fit’. To je nemoguće i neprirodno, tko je to stalno ‘fit’?! Naglasak je na vanjskome i materijalnome, unutarnji svijet kao da ne smije postojati i za posljedicu imamo napadaje panike jer se naše unutarnje biće buni - kaže Ferenčić Ćuk.
Prava terapija podrazumijeva, kaže, kako naučiti pozitivno misliti. Kad bi svako jutro čovjek pročitao nešto nadahnjujuće, nešto lijepo što pozitivno hrani mentalni sklop, ili poslušao umirujuću glazbu, tijelo bi to prepoznalo. To se, među ostalim, uči na terapiji, pojašnjava psihijatrica.
- Nažalost, ekonomska moć ljudi je slaba, od sto ljudi, na terapiji će ih ostati dvadesetak.
Drugi razlog je i taj što su ljudi nestrpljivi. Svi želimo brza i laka rješenja, pa ćemo radije dati pramenove ili ugraditi umjetne nokte, nego plaćati psihoterapiju. Ipak, sve više ljudi traži pomoć, ali šute o tome jer znaju da će biti označeni i odbačeni. Dijagnoza nacije je generalna anksioznost, sustav jede svoje ljude, pa ne čude sve češći napadi panike i posttraumatske reakcije. To je strah koji se naglašava preko automatizma mozga. Rješenje je prekid negativnih misli meditacijom, istovremeno se diže povjerenje u život. Od napada straha se ne umire, ali njime se ozbiljno treba pozabaviti jer u tolikom strahu život se pretvara u puku patnju - zaključila je Ferenčić Ćuk.
Hodočašće liječnicima
Slađana Bukovac, 38-godišnja novinarka i spisateljica, mirnim je glasom ispijajući čaj i povremeno dotičući okvir elegantnih naočala, opisala vlastito iskustvo s prvim, žestokim napadom panike. Njezina je priča trajala godinu i pol dana. Toliko je, naime, hodočastila liječnicima koji joj, kako kaže, zapravo nisu otkrili ništa. Srećom, ubrzo je upoznala jednog starijeg gospodina, psihoterapeuta, s kojim je na terapijama odradila svoju priču i profunkcionirala kroz nekih šest mjeseci.
- Da, otvoreno govorim o tome, jer mislim da je to društvu poput našega itekako potrebno. Kod nas ljudi skrivaju probleme psihičke naravi iz dva razloga: prvo zato što smo primitivna sredina u kojoj se bilo kakav psihički problem izjednačava s ludošću, tu dakle nema puno nijansi. Drugi razlog leži u činjenici da u doba neoliberalnog kapitalizma svaka jedinka mora biti savršena. Ne smiješ imati neki nedostatak. Evo, prijavite li se za posao blagajnika, i na pitanje ‘imate li kakvu manu’ iskreno odgovorite ‘da, ja imam napadaje panike’, posao nećete dobiti. To je svima jasno. Svaka jedinka u neoliberalnom kapitalizmu mora biti savršena, što je potpuno neprirodno. I zato svi skrivaju slabosti. Zato svi lažu - tumači Bukovac.
Najgore je kod frizera
Na psihoterapiji je, kaže, pročešljala teme koje su je morile i koje su joj uzrokovale panične napade: u tom je trenutku studij književnosti i povijesti umjetnosti privodila kraju, trebala je naći posao, rodna Glina bila je u ruševinama, ni Sarajevo kakvog se sjeća, a u kojem je prije rata četiri godine išla u školu, više nije postojalo ...
- Nijedan mi toponim više nije bio blizak, poznat ..., kao da gubim svoj svijet, tlo pod nogama. Napadaji panike su učestali do te mjere da sam ih imala četiri, pet dnevno. Organizam je bio istrošen, puno sam smršavjela. Na zadnja četiri ispita, primjerice, tata me pratio do fakulteta, nisam mogla sama. Psihoterapija mi je pomogla, ona pitanje paničnog poremećaja ne rješava do kraja, ali nauči čovjeka živjeti s tim. I danas su mi frizeri i avioni ostali kao neugodna mjesta. Doživljavam ih kao zatvorenu situaciju iz koje čovjek ne može pobjeći, što je preduvjet za napad panike. Zašto frizeri? Pa kad vam smoče kosu i napola vas ošišaju, kud ćete takvi?! Mene ta, uvjetno rečeno, bezizlazna situacija užasava, panika je logična popratna pojava. Ne pada mi na pamet dati pramenove, to znači satima sjediti kod frizera, mislim da bih umrla - smije se Bukovac.
Smeta joj, kaže, činjenica da je u našem društvu bijes prihvatljiviji od straha, strah je, na žalost, prezira vrijedan.
- Ironično, veća si faca ako imaš agresivni ispad ili potegneš pištolj, nego ako kažeš ‘bojim se’. To je neka konvencija kojoj se ne želim i neću podrediti - uzahnula je spisateljica.
Pozna, kaže, hrpu različitih ljudi koji pate od redovitih napada panike, od visoko pozicioniranog menadžera u jednoj uspješoj kompaniji, vozača vučne službe, do vojnika koji je odradio tri misije u Afganistanu.
Procjena okoline
- Kad je u vojnoj bazi sve je u redu, kad se vrati doma, u mirno okruženje, zaredaju mu napadi panike. Zanimljivo je da se panični napad ne događa zbog konkretne situacije u kojoj se čovjek zateče; ne, on je odgođeni strah neke potisnute traume. Godinama procjenjujem ljude oko sebe, bezbroj ljudi patilo je ili pati od nekog oblika paničnog poremećaja. U vrijeme kad je bilo više fizičkih poslova, bilo je i više psihičkog zdravlja, čini mi se. Što više sjedimo, kao društvo se lošije osjećamo - drži Bukovac. Kroz svoje knjige, kaže, voli provlačiti psihološke teme, pa tako i glavna junakinja u “Putnicima”, njezinoj poluautobiografiji, pati od paničnog poremećaja. Osim što će više puta ponoviti da je iznimno važno otvoreno govoriti o pitanju o kojem mnogi šute i pate, Bukovac će nekoliko puta naglasiti da je ovako uređen zdravstveni sustav neizmjerno ljuti.
- Zbog čega ljudi plaćaju ta silna zdravstvena, dopunska i ne znam koja osiguranja kad sam sustav učestale napade panike građana koji su, ovako ili onako, čak oćutjeli rat, ne doživljava kao problem?!
Naučila je živjeti s tim
Ljudi ne mogu dobiti uputnice za terapiju, svi psihijatri glatko će vas ispratiti riječima ‘za vas nemam vremena’ i našvrljati broj nekog privatnog biznisa kojeg rijetki sebi mogu priuštiti. Ponudit će vam medikamente koji su, bez adekvatne terapije, neučinkoviti. Čista usluga ionako moćnoj farmaceutskoj industriji - neumoljiva je Bukovac.
I danas povremeno dobije onaj neugodni napad panike kada adrenalin zašiba krvnim žilama, a mišići se zgrče kao da ćeš umrijeti, ali zbog njega, kaže, više ne prekida ono što trenutno radi, niti završava na hitnoj. Naučila je s time živjeti.
- O tome treba otvoreno govoriti, educirati ljude kako upoznati to neugodno iskustvo. Kad je mogao siroti Darwin koji se cijeli život borio s napadajima, svi možemo - pronicljivo zaključuje spisateljica.
Obilaze psihijatre, piju lijekove i meditiraju...
Prošle je godine Hugh Grant u jednom intervjuu priznao kako se već godinama bori protiv napadaja panike. Glumac najpoznatiji po ulogama romantičnih zavodnika izjavio je da je taj problem itekako utjecao na njegovu karijeru. Vrhunac krize bio je 2007. godine, kada je Grant snimao film “Music and Lyrics” u kojem mu je partnerica bila Drew Barrymore.
- Nakon snimanja došao sam kući i na svoje računalo nalijepio post-ite s riječima ‘Nemoj više prihvaćati uloge’. Za vrijeme snimanja filma imao sam pet jezivih napadaja. Cijelo sam vrijeme bio prepun lorazepama.
Nakon dvogodišnje stanke ipak se vratio poslu, a film “Did You Hear About The Morgans” sa Sarah Jessicom Parker odnedavno se prikazuje kod nas.
Grant je intervjuu izjavio i kako je posjetio gotovo svakog psihijatra u Londonu i prošao “niz čudnih i zanimljivih” terapija. Na kraju mu je pomogla spoznaja da ono što se događa njemu nije nešto rijetko ni nenormalno.
- Jedan mi je tip rekao da se napadaji panike događaju kada pretjerano porastu razine prirodnog adrenalina koji trebate za snimanje. Dakle, bude ga previše. Treba duboko disati, smiriti se koliko god možete - savjetovao je Grant.
I njegova filmska partnerica Drew Barrymore priznala je kako još od djetinjstva pati od napadaja panike. Štoviše, to joj je “u obitelji”, jer se s njima bori i njezin otac koji uzima lijekove. Za razliku od njega i Granta, ona nikada nije željela taj problem rješavati tabletama “jer joj potiskuju emocije” koje su nužne za dobru glumu. Drew, kao i mnogi koji pate od napadaja panike, smatra da ih liječnici ne razumiju i to ozbiljno otežava liječenje.
Za mnoge zvijezde glavni je okidač napadaja panike, čini se, crveni tepih. U intervjuu za Vogue 2002. godine Nicole Kidman objasnila je kako navalu panike osjeti čim ugleda fotoaparate.
- Ruke mi se počinju tresti, imam problema s disanjem, najradije bih pobjegla - rekla je glumica. Dodala je i da ju je njezin, sada bivši, suprug Tom Cruise umirivao šapćući joj kako je sve u redu. Kako za sada nije pobjegla ni s jednog crvenog tepiha, očito je da je i drugi suprug, Keith Urban, uspješan antidot za napadaje.
Na popisu slavnh s ovim problemom našli su se i naizgled nesalomljiva Oprah Winfrey i frajerčina Johnny Depp, a nije zaobišao ni Cher, Nicolasa Cagea i Kim Basinger.
Prošle je godine Hugh Grant u jednom intervjuu priznao kako se već godinama bori protiv napadaja panike. Glumac najpoznatiji po ulogama romantičnih zavodnika izjavio je da je taj problem itekako utjecao na njegovu karijeru. Vrhunac krize bio je 2007. godine, kada je Grant snimao film “Music and Lyrics” u kojem mu je partnerica bila Drew Barrymore.
- Nakon snimanja došao sam kući i na svoje računalo nalijepio post-ite s riječima ‘Nemoj više prihvaćati uloge’. Za vrijeme snimanja filma imao sam pet jezivih napadaja. Cijelo sam vrijeme bio prepun lorazepama.
Nakon dvogodišnje stanke ipak se vratio poslu, a film “Did You Hear About The Morgans” sa Sarah Jessicom Parker odnedavno se prikazuje kod nas.
Grant je intervjuu izjavio i kako je posjetio gotovo svakog psihijatra u Londonu i prošao “niz čudnih i zanimljivih” terapija. Na kraju mu je pomogla spoznaja da ono što se događa njemu nije nešto rijetko ni nenormalno.
- Jedan mi je tip rekao da se napadaji panike događaju kada pretjerano porastu razine prirodnog adrenalina koji trebate za snimanje. Dakle, bude ga previše. Treba duboko disati, smiriti se koliko god možete - savjetovao je Grant.
I njegova filmska partnerica Drew Barrymore priznala je kako još od djetinjstva pati od napadaja panike. Štoviše, to joj je “u obitelji”, jer se s njima bori i njezin otac koji uzima lijekove. Za razliku od njega i Granta, ona nikada nije željela taj problem rješavati tabletama “jer joj potiskuju emocije” koje su nužne za dobru glumu. Drew, kao i mnogi koji pate od napadaja panike, smatra da ih liječnici ne razumiju i to ozbiljno otežava liječenje.
Za mnoge zvijezde glavni je okidač napadaja panike, čini se, crveni tepih. U intervjuu za Vogue 2002. godine Nicole Kidman objasnila je kako navalu panike osjeti čim ugleda fotoaparate.
- Ruke mi se počinju tresti, imam problema s disanjem, najradije bih pobjegla - rekla je glumica. Dodala je i da ju je njezin, sada bivši, suprug Tom Cruise umirivao šapćući joj kako je sve u redu. Kako za sada nije pobjegla ni s jednog crvenog tepiha, očito je da je i drugi suprug, Keith Urban, uspješan antidot za napadaje.
Na popisu slavnh s ovim problemom našli su se i naizgled nesalomljiva Oprah Winfrey i frajerčina Johnny Depp, a nije zaobišao ni Cher, Nicolasa Cagea i Kim Basinger.
Izvor: jutarnji.hr | 20.01.2010 | Autor: Sandra Bolanča
Post je objavljen 12.02.2010. u 14:11 sati.