Marketing
A Nokia ide u...
Evo, finila je i ova.
Ja popiso sve rezultate, proslijedio organizatoru koji je obavio izvlačenje i odredio pobjednika.
U prošlih 25 dana drkuljio sam po nokijani po tramvaju, kući, djetetu iza leđa, ljutio se, vulvio ali i smješkao kad bi uspio nešto instalirati ili skinuti mejl.
Jer, kad se sve zbroji, ipak je Nokia N900 60% moćni kompjuter a tek 40% mobitel.
Koji radi deset puta bolje fotke od ijednog aparata u mojoj povijesti mobiliranja.
Jako zgodna igračka za laika, vrhunska džidža za geeka...
I tako je nakon komentiranja, teganja i tvitanja došlo do kraja. Htio bi se zahvalit vjernim pratiocima koji su skupili 50 i više bodova, Saši, Tei, Tomislavu, Siniši, Ivi, Dušku, Matiji, Mauru, Ani, Tomislavu, Marku, Josipi, Irmi i Ivanu, a među jednakima ipak je za dlaku bila uspješnija – Josipa alias Malomorgen.
Kako Josipu osobno ne poznam, zamolio bi je da mi se javi na mejl, pa ćemo onda zajedno zapičit na Mald... pardon, pa će biti obaviještena o primopredaji.
Hvala svima na učešću, nemojte kaj zamerit, evo vam za utjehu, Iga je Poljakinja i ima najbolje cice još od Hiromi Ošime, nađite je u novom Playboyu!
A blog ide dalje...
Pivili!
----------------------
Rezultati natječaja:
Nokie N900 idu na sljedeće adrese:
Bojan
Saša Miličević
--------------------------------------------
Riba
Josipa Cvelić
--------------------------------------------
Luka
Tomislav Kranjčić
-------------------
Odmah si možete pogledat kraj nove kolumne na www.gajbapive.com
Simbioza
11.02.2010.
U poplavi dosadnih navodno humorističkih serija, neke nikako da repriziraju. A Dadilja mi je ko kućni ljubimac, još jedna sezona i majke mi, počet ću je hranit na telki k'o neku zlatnu ribicu. Al dobro, Fran bi držao na polici koliko je zgodna, ali onaj iritantni malac kreštavog tona – odmah se ospem.
Zašto ne ponove Crvenog Patuljka, Žutu Lagunu, Frasiera ili – Kafić Uzdravlje... Glupi konobar, ludi psihijatar, podla konobarica, gazda bivši fudbaler turbofaker, zla seksi nedodirljiva vlasnica i Norm i Cliff. Da, lokalni niškoristi tip i poštar koji kao da radi na Korčuli i mojoj babi nosi pisma kad ih se nakupi. Dva frenda koji valjda cijeli dan samo čekaju da završi radno vrijeme samo da bi se sletili na SVOJE mjesto za šankom, a konobar im bez pitanja natočio njihovu pintu žutog nektara. Dobro, dalo bi se dosta raspravljati ima li u Americi kvalitetnih točenih piva - na stranu genijalni Sam Adamsi, Goose Islandi i tisuće sjajnih proizvoda mikropivovara, ali točeni Bud ili Miller mi nekako i ne navlače sline...
Ali skrenuh. Živim u nekom kilavom kvartu u kojem je arhitekt zaboravio na stavku – društveni život. Bile su tu tri Auto-Hrvatske (kad mi je jučer puko brisač, saznao sam da su to sad pučka kuhinja, wellnes-zaspa-fitness-nešto i Art-galerija), kompjuterski dućan koji je propao, tri udruge i – dva birca. Crna dva birca. Jedan je klasični bezlični kvartovski zagrebački birc bez boje mirisa i okusa s konobaricama koje se mijenjaju na traci kao kompletići Dijane Čovječuljak na Dnevniku. Izbor piva je prokleto sužen i svodi se na dva domaća lagera, a otkad sam shvatio da sam prestar da bih se satirao gajbom domaćih lagera i kad pomislim na jutro poslije – to više nije moj sport. I onda mi preostaje birtija desno koja ima Velebitsko tamno na meniju. Ali tamo puštaju narodnjake i atmosfera je kao na autobusnom kolodvoru u Požarevcu 1946., opskura, crnilo, pikado, borosane... I televizor im je veličine etiopskog odojka.
Pa zato nemam svoj Cheers, niti na televiziji, niti u privatnom životu. Jer nije fora ići u susjedni kvart u svoju kvartovsku birtiju. To je kao da varaš ljubavnicu. Šanse da će se izgraditi nekakav normalni birc tipa onog Ede Maajke koji svi hvale al je daleko, ili samoborskog Scouta koji je u Samoboru (ko da je u Mandžuriji, isti penis) u mom milom malom, Bandijem osakaćenom centru Zagreba su svedene na minimum.
Post je objavljen 12.02.2010. u 14:10 sati.