Marketing
IZABERITE! IZABERITE!
»3D!« »Najnoviji specijalni efekti!« urla iz praktički svake reklame i osvrta na film Avatar Jamesa Camerona.
Kao da je cijeli taj film sveden samo na specijalne efekte. No ono što Jamesa Camerona čini Jamesom Cameronom zasigurno nisu specijalni efekti. Jer da se on u svojoj karijeri oslanjao isključivo na specijalne efekte, filmovi bi mu s vremenom polako padali u zaborav. Ne, James Cameron je James Cameron prvenstveno po tome što je dobar pripovjedač. Baš kao što je to slučaj sa Stevenom Spielbergom, i Cameron zna suvislo ispripovijedati priču od početka preko sredine pa do njezina kraja, i to uz mnogo duha. I u tome treba tražiti jedini razlog uspješnosti i jednoga i drugoga. U probranom nizu filmova koje je Cameron potpisao kao redatelj (nerijetko i kao scenarist ili ko-scenarist) – The Terminator (1984.),
The Abyss (1989.),
Terminator 2: Judgment Day (1991.),
True Lies (1994.),
Titanic (1997.)
– iako u svima specijalni efekti igraju neku, veću ili manju ulogu, tajna njihova uspjeha je u prvom redu u pripovijedanju. Da se vratimo Spielbergu, spominje li tko danas tri mehanička velika bijela morska psa konstruirana za Spielbergov film Jaws (1975.)?
Pa i ne baš, ali se filma itekako svi dobro sjećamo.
Fabula filma je vrlo značajna za ovo doba. Ona propovijeda jedinstvo evolucijski najrazvijenije vrste* (Iako je takva nomenklatura uvijek upitna i nerijetko rezultat egocentričnosti određene vrste – nemojmo nikada zaboraviti da je i sam čovjek tek treća najinteligentnija vrsta na Zemlji!) i prirode iz koje je nastala. Čovjek je to zaboravio. Industrijski svijet ga je potpuno preoteo prirodi, iz saveznika ga pretvorio u njena ljutog neprijatelja. Čovjek je prestao živjeti u skladu s prirodom. Strahovi koji su inspirirali Karela Čapeka da napiše R.U.R. danas su postali svakodnevica. Tko to ne vjeruje, neka samo proanalizira kakav je odnos čovjeka današnje tehnološke ere prema vremenu. Ne mislim reći da je čovjek postao rob vremena, već da je postao rob strojeva koji su stvoreni da mjere protok vremena, a povampirili su se u nemilosrdne diktatore koji svoje shvaćanje vremena nameću čovjeku. Počevši od ne samo besmislenog, već i štetnog stalnog preskakivanja s »ljetnog« na »zimsko« vrijeme i obrnuto, za koje nije nikada dokazano da štedi energiju (što je i logično, jer ako navečer svjetla i palimo jedan sat kasnije, ujutro ih isto tako moramo i gasiti jedan sat kasnije!), a sigurno šteti zdravlju svakog pojedinca koji stenje pod njegovom tiranijom. Nastavimo s radikalnim poimanjem vremena: čovjek je stvoren da se ravna prema prirodnom toku vremena, u kojem postoje jutro, prije podne, podne, poslije podne i večer; proljeće, ljeto, jesen i zima, a ne prema minutama i sekundama. Minute i sekunde su jedinice prilagođene vremenima strojeva, a ne ljudi. I na kraju, kronometri sile čovjeka da isti životni ritam koji ga nosi ljeti prenosi i u zimu, iako je očigledno da zima ne samo zahtijeva nego i omogućuje drugačiji korak života nego ljeto.
Cameronovi Na’viji sigurno ne poznaju pojam budilice, oni se bude kad im je vrijeme za to. Oni žive u prirodi koja je sveprožimajuća. U njoj i s njom bića komuniciraju neposredno, ne trebaju im nikakvi instrumenti za to. Oni žive u svijetu (i od svijeta) za koji se vrijedi boriti. Za ovaj naš svijet ne samo da se uskoro neće vrijediti boriti, nego više neće ni biti svijeta za koji (ili protiv kojeg) bi se uopće moglo boriti. Glavni junak Cameronova filma to shvaća i umjesto tehnološkog pakla iz kojeg dolazi (i koji mu je uzeo sposobnost kretanja) bira prirodni raj (koji mu ju je vratio). Cameron nas upozorava na vrlo važnu činjenicu koju u zapjenjenosti svojih zatucanih kampanilizama ljudi često ne vide – da imaju mogućnost izbora. Da ne pripadaju negdje samo zato što su se slučajno baš na tome mjestu našli u neko određeno vrijeme. Primjerice, u ovakvom kotlu za taljenje (da malo kalkiramo!) kakva je naša zemlja (zemlja ` država!) nacionalnost je stvar osobnog shvaćanja i izbora. Svatko ima i doslovnu slobodu izbora onoga s čim se može i želi identificirati i onoga što mu je strano. Država može nametati svoja rješenja, ali to ne znači nužno da ih mi i moramo prihvatiti. Na kraju, ono uza što smo vezani svojim osjećajima je trajno, a države su efemerne. (Ne zaboravite da se u nekim od zemalja Hrvatske u 100 godina izmijenilo i do 6 – a možda i više – država. Prostor i ljudi su ostali isti, promijenile su se samo značke na službenim šapkama.) Cameron nas upozorava da se pred svakim od nas nalazi ozbiljna kušnja uza što ćemo se svrstati.
Mogućnost izbora je temelj svake demokracije u smislu koji bi ta riječ doista trebala imati. Iako se svaka država, pa čak i najcrnja diktatura, danas proklamira demokracijom (i nalazi argumente kojima može tu svoju maškaru potkrijepiti), rijetko koja onima čiju zemlju drži pod svojom vlašću daje pravo na izbor. Ovaj film podsjeća na to na maestralan način. Toliko maestralan da će mnogima vjerojatno i promaknuti.
Avatar je, očekivano, dočekao napade i zdesna i slijeva i iz Vatikana. Zdesna mu se spočitava antiamerikanizam, slijeva pretjerani amerocentrizam, a iz Vatikana krivovjerje. Nijedan mu nije ozbiljno naudio.
Zar nas to treba čuditi?
Post je objavljen 11.02.2010. u 21:01 sati.