Kao dijete uvijek sam se radovala snijegu. Mi djeca smo imali svoj način zabave.
Pravili smo snješka, grudali se sanjkali. Ništa nam nije smetalo. Ni promrzli prsti, ni ljutita lica majki, ni susjedov razbijeni prozor. Moja braća su se družila s velikim dečkima koji su sami izrađivali sanke. Nisam jednom završila u ogradi izgrebana lica i poderanih hlača.
Naša ulica je prazna. To je slijepa ulica. Auti ne prolaze često. Uglavnom ljudi iz ulice. Znamo svakog stanovnika svako dijete. Ali ulica je prazna. Djeca sjede u kući pred računalom, igraju igrice, ili pred tv-om, gledaju po ko zna koji put repriziranu emisiju.
Škola je manje od kilometra, ali djecu voze roditelji u autima. Nema druženja. Kad se konačno nađu u školi onda nastaju sukobi nepovjerenja, tuča, sve ono što su pokupili s igrica i tv- ekrana.
Šteta
Post je objavljen 11.02.2010. u 09:35 sati.