Houellebecq:
U našim zapadnim društvima individuum se može savršeno držati po strani od grupe, nekoliko godina, i pokušavati neki relativno slobodan galop. No, prije ili poslije, čopor se probudi, krene u lov i na kraju ga uhvati. Pa se osvećuje, i ta osveta je užasna. Jer čopor se bojao, i to može biti čudno, jer čopor je brojan, no čine ga osrednji individuumi koji su toga svjesni i toga se stide, i bijesni su što je njihova osrednjost u sekundi mogla izići na vidjelo.
Ja sam upravo tu, čopor me uhvatio. Neće popustiti, i to će trajati do trenutka moje smrti, čak i malo duže (mislim da će i moja smrt još davati povoda živim polemikama). A onda će se sve to, naravno, smiriti - kosturi.
Levy:
Čopor se ponajprije boji. To je nešto što smo skloni zaboraviti kad ga vidimo onako bijesna, onako surova, onako puna apetita i zanosa. Ali, kako vi vrlo dobro kažete, njega je strah. Puno ga je više strah nego nas. Puno ga je više strah nego vas, mene, ili bilo kojeg pisca koji je već prošao kroz njegove tamne komore. (...)
I mislim da ljudi ne bi bili toliko zli kad ih ne bi pokretao prije svega dubok, nesavladiv, životinjski strah. Zli ljudi su ponajprije uplašeni, oni se nasumce boje: života, smrti, svojih fantoma, svojih fantazama, djeteta mrtvog u njima čije truplo nose, zloće drugih, svoje samoće, svojih želja, svojih ne-želja, svojih skrivenih slabosti koje nijedna knjiga nije sondirala, ludog dijela sebe ili svog konformizma, svoje osrednjosti kojoj nema lijeka i svojih ruiniranih ambicija, rata svih protiv svih ili vječnog počinka na koji, na kraju krajeva, znaju da su osuđeni.
Ali imamo pravo i zato što jednom kada smo to shvatili, kad nam je postalo jasno da je zloća uvijek plod paničnog, patetičnog straha koji je našao taj trik da se ne mora izlagati, nas same malo je manje strah i time smo bolje naoružani, za otpor i borbu.
Drugo, čopor je slab. Jer se boji prije svega, ali osobito zato što ga pokreće ponajprije zavist, poruga, zamjeranje, mržnja, kivnja, zloba, bijes, okrutnost, ismijavanje, prijezir, sve ono što Spinoza naziva strastima neugode za koje je definitivno utvrdio da ne daju snagu, nego slabost, da su znak ne moći, nego nemoći, da ponižavaju naše ja, da ga duboko oslabljuju, da mu daju manje savršenstvo i drugorazrednu borbenost...
Treće, da i ne govorimo o tome da je čopor glup. Ne kažem da smo mi osobito inteligentni. Imamo svoje zone gluposti, naravno - počevši od tog iskušenja paranoje koje nas vreba, tu, na primjer, u ovom dopisivanju...Ali čopor, on je tako glup! Tako predvidljivo glup! Kao neka velika, nezgrapna životinja koja ne vidi dalje od vlastite njuške. I dovoljno je tako malo, zapravo, da je uznemiriš, izbezumiš, izbaciš s njenih radara, dezorijentiraš, da joj umakneš. (...) Kad čopor napadne, skloni smo učiniti se neprimjetnima, sklupčati se, zakopati u svoju rupu, ukočiti se. Zapravo treba učiniti suprotno. Treba se raskriliti.
Post je objavljen 10.02.2010. u 20:33 sati.