Marketing
Sunčanje
Opet snijeg. Svi grintaju, ali hebemu živimo samo u toplijem dijelu, interglacijalu, jednog trajućeg ledenog doba. Vladimir Paar tvrdi da samo što nismo opet ušli u dobri stari glacijal, koji ako su istrpili neandertalci i prvi ljudi, i mi ćemo. Ako naravno, osjetljivi kakvi smo postali, prijeđemo na nove izvore energije, a koji nisu ni nafta niti uran kojeg ima još samo za stotinjak godina, već vodik. Profesor tvrdi da smo sa ispuštanjem CO2 tek malo odgodili neminovno i da od globalnog zagrijavanja na duge staze ne bu niš, zemlja se sama grije i hladi već milijunima godina i mi, koliko god mislimo da smo über, tek smo komarac koji ju pika, a pravi igrači su Sunce, Jupiter i ostali. Nevermind...
Uglavnom, snijegu unatoč, ovaj post posvećujem ljetu i onim ljetima koje još neko vrijeme slijede. Naime, ovakav sam razgovor s dermatologom, nakon sistematskog, vodio neki dan:
- Ova tri madeža na ramenu ćemo pratiti, malo su sumnjivi.
- "Što to znači?"
- Da ne mora biti ništa, a da se može jel' pretvoriti u nešto drugo, pa da na vrijeme lijepo uočimo.
Nešto drugo. Eufemizem za "R" word, oko koje svi s pažnjom okolišaju. U ovom slučaju podvrsta "M" word, melanom. Nešto što sve češće čujem, napose od mladih i mlađih poznanika. Onih koji su, kao i ja, u djetinjstvu bili dionici i kolateralni vinovnici oduševljenja naših roditelja kultom Boga Sunca.
Jeste li se izlagali suncu i ljuštili kao dijete?
Nogekako. Tko to nije radio u zlatne 70-e (ili gladnije, ali liberalnije 80-e) kad su radničke i ine klase napokon akumulirale dovoljno novca da redovno hodočaste u morska svetilišta tog kulta?
Nije se onda djeci govorilo "makni se sa sunca, izgorit ćeš" i opreznije ih se držalo u hladu za podnevne jare, nego upravo obratno "makni se više iz tog hlada, da dobiješ malo sunca". Današnji šeširići i izvlačenje djeteta iz mora i ispod pekuće zvizde bod borovinu bili su tek ekscesi...
Svetačke relikvije bile su pak:
- kokosovo ulje s onim mirisom koji je odmah pobuđivao glad, a ako bi poput Proustovog kolačića zamirisao slučajno zimi, odmah bi nas u mislima prenio na vodičke i zaostroške žale. A koje je imalo više ulogu "da bolje pocrnimo" nego da štiti. Ne sjećam se uopće je li prije ranih 80-ih i prvih Ambre Solaire-a sa zaštitnim faktorom 0,5 bilo nekakvih socijalističkih "Jedinstvo" krema za sunčanje
- i ultimativni zaštitni faktor koji su dilale potuljene lokalne žene u crnom iz svojih pletenih košara: maslinovo ulje. Onda se ono nije na kontinentu toliko pilo, koliko se utrljavalo za ljetnog odmora, da svim tim tisućama novo(i doslovce)pečenih članova Motowna pougljena koža ipak ostane jel'te elastična i glatka.
Uzalud. Na kraju odmora uvijek su se gulile velike krpe s leđa i jogurtom spašavalo što se spasiti dade. Ali, to je bio dio neupitnog procesa. Sunčanje je bio ultimum odmorske meditacije. Posljedice su morale biti što trajnije ne bi li, kako se popularno mislilo, dječica uskladištila što više vitamina D za zimske dane i izbjegla okrutnu ruku rahitisa.
Obzirom da me u hladan i snježni zimski dan baš grije ova tema, još malo....
Na sve strane su padala natjecanja tko će biti tamniji i podrugivalo se bjelokošcima koji evidentno nisu skucali za more. Starci koji se nisu baš naljetovali i nasunčali, osim usputno, u gladnim 50-im i 60-ima, naslađivali su se najboljim mjestima na plažama ili na onim daskama u odmaralištima koje su podsjećale na velike rešetke roštilja.
Plaže su zapravo izgledale poput džinovskog grilla na kojem su se pekle tisuće trudbenika, podmazani maslinovim uljem. Falio je još samo češnjak i kanibali bi uživali.
Mislim da se cijeloj zapadnoj Europi u zlatnim (smeđim, zapravo) 70-ima i 80-ima, uz pigmentaciju, promijenio i genom ljudi. I da će nas arheolozi iskopavati kao mutante.
Sve se to dešavalo do moje 15-e, do kada, tvrde, koža upije najviše zračenja i do kada i jest najveća mogućnost za kasniji izrast svih mogućih madeža (koji mi ponosno rese točkasto tijelo) pa i eventualne melanome.
Tko je to tada pitao, kad su prave brkate muškarčine poput Burta Reynoldsa i njegovih pratilja, bili uzor da svaki mekoputni i pocrvenjeni Prigorec stremi ka cilju biti križanac mrkve, jaffa naranče i Kunta Kinte.
U ta doba eskapizma svi hebeni Duranovci i Whamovci i modni magazini su spotove radili na plažama, u kupaćim kostimima a njihovi protagonisti su se od Izvora Života branili tek prevelikim ray-bankama i koktelima. Na kojima je bio suncobran, ali oni nisu bili ispod jednog, piće je ipak osjetljivije.
Zato me i dan danas fascinira što unatoč preporukama da, iako čak i nije loše upiti malo sunca (čak i za mentalno zdravlje), treba izbjegavati zvizdan, još uvijek, kao prošlog ljeta, na plaži gledam karavane žena, djevojaka i pokojeg njihovog entuzijastičkog pratitelja koji se odrekao pivice u hladu, kako baš u podne pod punom spremom marširaju na svoj dio te pečenjare. I rasprostiru rekvizite, da bi potom rasprostrle i udove željne dobrog četverosatnog prženja - bez prekida. Ono kaj možda zamjeram u tome je što mnoge za sobom u tu samoubilačku akciju vuku i malu dječicu, a ne jednom vidjeh kako ih ne namažu niti stave kapicu.
"Nek se malo osunča".
Pa će biti razgovora ugodnih s dermatologom, koji mi je zapravo stavio bubu u uho što nadalje ljeti činiti. Jer, iako se ne sunčam pasivno na jednom mjestu, čim dođe žuđeno toplo vrijeme u kojem se, baš kao i u vlastitom znoju (perverznjak) guštam kao prasac, ne mogu biti na miru i odvozio bih na biciklu kroz cijeli grad, plahutao po livadicama i stijenama i brčkao u svakoj bari. Baš kao i Krezubi Monster
Morat ću se (ako preživim madežijadu koja je došla na naplatu za sva bezbrižna ljeta) pridružiti sredovječnim mrtvim puhalima u hladu, uz njihove pivice koje usporavaju mozak i beskonačne igre na karte. Sunce im kalaisano.
Ili možda izmisle faktor 100 (koliko god se to u ovom približavanju kraja interglacijalu i mećavi koja mi zatrpava prozore, to čini izlišnim)?
Post je objavljen 10.02.2010. u 12:25 sati.