Jesenje veče
( Antun Gustav Matoš 1873-1914 )
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira
Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.
....
Suton
A poslije sunčanog sjaja, suton
u kojem se naglo gase pogledi;
tupi pogled u daljine, monoton
po cesti pustoj, što mu tek slijedi.
Još samo jablan s vjetrom u lišću
prkosi tami, šapućući šušti
o vrapcima što u krošnji cvrkuću,
s ranom zorom, pa sve dok dan blješti.
Olovna priča samaca u noći,
tog što čeka, onog koji će doći,
i koraka teška, šutke zboriti.
Svatko ima svoju tugu u noći
i nikada se neće razumjeti
iako će sjena sjenu susresti.
........................................................
Post je objavljen 08.02.2010. u 23:38 sati.