Marketing
OBILJEŽENA 65. OBLJETNICA UBOJSTVA HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Široki Brijeg, 8. veljače 2010. – Široki Brijeg, kolijevka Hercegovačke franjevačke provincije, zbog krvavog 7. veljače 1945. postade središnje žrtvoslovno mjesto ove Provincije. Komunisti nikada nisu mogli utrnuti spomen na taj dan. On se čuvao u srcima i obilježavao, makar i skrivećki.
I ove godine na mjestu ubojstva nevinih franjevaca, kod ratnog skloništa, tiha molitva. Ubijeni su metkom u zatiljak i zatim spaljeni. Puk ih prozva mučenicima. Stazom kojom su kročili, 7. veljače 2010. dolazila je duga procesija: ministranata, postulanata, novaka, svećenika. Framaši predvode pjesmu Gospodin je pastir moj, a riječi iz Knjige o Jobu podsjećaju na nadu i vjeru koju su imali pobijeni fratri.
Fratri i narod kod nekadašnjeg protuzrakoplovnog skloništa
Nakon zajedničke molitva procesija se upućuje u crkvu gdje se nastavlja molitva pokraj groba u kojem su pokopana 22 franjevca. Crkvom i srcima nazočnog puka, koji je ispunio velebnu širokobriješku samostansku crkvu, odjekuje njihovih 66 imena.
Sv. je misu predvodio, umjesto izočnog provincijala, fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije. U svojoj je propovijedi između ostaloga istaknuo sljedeće.
»Ova mučenička Provincija, baš je na današnji dan, spremna dati odgovor svakomu tko traži razlog nade koja je u nama. Ona u sebi, upravo po ovim nevinim žrtvama, utjelovljuje evanđeoski program nasljedovanja Gospodina!
Molitva za pobijenu subraću
Euharistija je Isusova reakcija, njegov odgovor na nadolazeću smrt. Njegova je smrt postala pretvorbom, smrt je pretvorio u čin ljubavi. Sam Isus daje smisao svojoj smrti: za njegove neprijatelje zločin, a Isus ju pretvara u slobodan čin ljubavi: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje". No, ta ljubav u isto vrijeme, nosi i tragičnu tjeskobu žrtve. Jer se lomi puno toga ljudskoga što nas na zemlji veže. I upravo u takvim trenutcima tragične tjeskobe žrtve, čovjek otkriva posve bjelodano da mu je prava Domovina na Nebesima! Kad u ljudskim okvirima postaje siroti siromah, istinska sloboda progovara u bogatstvu duše. Da bismo to shvatili, potrebno je doista srcem slaviti Euharistiju. I ne možemo donijeti plodove ljubavi, prije negoli smo u središtu srca zasadili stablo križa. A to opet znači kako ne možemo jesti kruh i piti iz kaleža, ne želimo li svim svojim snagama biti u zajedništvu s Isusovom žrtvom.
Sažimajući svu tragičnu tjeskobu žrtve i ujedinjujući svaku bol u zajedništvo s Isusovom žrtvom, ovo je trenutak kad treba svima zaželjeti mir. Posebno onima koji su sudjelovali u mučenju ovih nevinih žrtava. A mir je bio i ostao plod istine!«
Procesija ide prema nekadašnjem samostanskom vrtu
Nakon popričesne molitve nazočnima se obratio vicepostulator fra Miljenko Stojić, koji je u kratkim crtama prikazao rad Vicepostulature nadajući se da će u skoroj budućnosti započeti, na biskupijskoj razini, postupak mučeništva za pobijenu braću. U protekloj godini identificiran je fra Maksimilijan Jurčić, održan je znanstveni simpozij o pobijenoj braći, glasilo Vicepostulature Stopama pobijenih ima širok krug čitatelja, a u svrhu informiranja javnosti redovno se održava i portal pobijeni.info. Vicepostulatura dolazi u posjed predmeta koji su pripadali pobijenoj braći i u tu svrhu je formirana Riznica vicepostulature, a čim se steknu uvjeti, na Širokom Brijegu će se izložiti dio tih predmeta. Vicepostulatura sudjeluje u radu »Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz 2. svjetskog rata i poraća na području općine Š. Brijeg«, a kako postoje svjedočanstava da je u jednoj masovnoj grobnici pokopan i jedan fratar Vicepostulatura i Povjerenstvo će uskoro pristupiti njezinom otkopavanju. Fra Miljenko je pozvao sve da ukoliko znaju bilo koji podatak o pobijenoj braći ili ako netko drži da je zadobio neku milost zagovorom pobijene braće da se javi, jer će svaki podatak pripomoći u što bržem izlasku iz ovog pripremnog razdoblja i službenom početku Postupka mučeništva.
Širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa podsjetio je na riječi generalnog pohoditelja fra Ivana de Vietrija, koji je nakon obilaska Bosne i Hercegovine 1708. godine napisao: »U tim krajevima nema pedlja zemlje koja nije natopljena krvlju siromašnih fratara«. Nastavio je: »Samo mi koji smo rođeni na ovoj zemlji znamo kroz kolike patnje je prošao ovaj narod. Kao da su se stoljeća i godine natjecale koja će više bola donijeti. Svako stoljeće je bilo teško i svaka godina krvava, ali 1945. bila je apokalipsa prije Apokalipse. Mržnja, ta sotonska hrana, sručila se na ovaj mali narod i na njegovu Crkvu. Svećenstvo poubijano, kulturni identitet pogažen, dostojanstvo obitelji uništeno, crkve i kapelice spaljeni... Danas si postavljam pitanje što je veća tragedija: umrijeti ili zaboraviti što je bilo!? Narod koji nema svoje pamćenje nije narod, pa stoga ako želimo živjeti kao narod moramo pamtiti, kako radosne tako i žalosne i krvave trenutke svoje povijesti. Povijest je, istina, učiteljica života, ali je i hraniteljica duha da nikada ne zaboravimo ime i prezime svojih pokojnih.
Okupljeno mnoštvo u crkvi Uznesenja BDM 07.veljače 2010.
Spomenimo da su komunisti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću pobili gotovo trećinu članova Hercegovačke franjevačke provincije, drugu trećinu su rastjerali po bijelom svijetu, a treća trećina je ostala u domovini zbog čega su je komunisti »nagradili«, između ostaloga, različitim progonima i dugim tamničkim godinama. Prosječna dob pobijenih bila je 41 godina. Još se ne zna za grobove njih 35.
Gojko Jelić / www.pobijeni.info
Post je objavljen 08.02.2010. u 12:56 sati.