Marketing
Priča Treća : Prvi put na more biciklom
Nakon godinu dana služenja narodu i narodnostima bivše nam države, gdje mi se rodila ideja o putu na more biciklom, tog ljeta te Orwellove godine sam tu ideju trebao i realizirati.
Kao što je bio i običaj onog doba prije odlaska u vojsku, organizirala se „oproštajna“ gdje se okupila sva mila i draga rodbina na jelu i piću. Meni, centralnoj zvijezdi/jadniku te zabave po odlasku su gosti davali milodadare, u novcu naravno, „nek' ti se nađe“. I tako se tu skupila fina svotica, koju nisam trošio ni za jelo a ni za piće tokom vojevanja, nego sam dao bratu da kupi novi bicikl i da ga konzervira i stavi u podrum gdje čeka moj povratak. I tako me je punih 5 mjeseci strpljivo čekao moj prvi pravi bicikl – Rog Maraton. Usporedbe radi, moja tadašnja plaća inženjera – pripravnika je bila 1 600 000 dinara, a Maraton je koštao 2 100 000 dinara.
Po povratku kući (III/1984) slijedile su, u početku višesatne, a kasnije i cjelodnevne vožnje, tako da je se stekla i neka kondicija za pravi put (na more).
Dalje je trebalo riješiti pitanje opreme. U ono doba i u onoj državi malo što je bilo u prodaji od te opreme, pa mi je preostalo da se uzdam „u se i u svoje kljuse“. Kako sam još za studentskih dana zujao po Europi sa ruksagom na leđima i nabavio neke stvari, tako mi je problem šatora, vreća za spavanje i podmetača za njih (karimata) bio riješen. Ostaje bitan problem korpice i bisaga. Od odbačenih elektroda za zavarivanje promjera 4 mm sam sastavio i zavario korpicu (koja se i dan-danas vozi na mom biciklu – bicikle sam od onog doba mijenjao, a korpica je ostala ista).
U ondašnjoj trgovini, za ono vrijeme tipičnog imena „Jedinstvo“, u Slavonskom Brodu (sjeća li se je tko iz Broda !?) našao sam grubo platno i patent zatvarače (zipere /rajferšluse) te je kod kuće na podu slijedilo krojenje a zatim šivanje na šivaćem stroju „Bagat – Jadranka“. Te bisage, na ponos njihovog tvorca a na sramotu njegove sadašnje životne suputnice, su u životu i dan-danas, potpuno u funkciji, te s nestrpljenjem čekaju i očekuju da budu upotrijebljene. Moja draga i mila mi supruga nudi izbor danas aktualnih bisaga i ne pita za cijenu samo da te moje baci u prvi kontejner, no s djelom ruku svojih se ne rastajem ni po koji cijenu.
Što se tiče rute, ona je bila Brod – Derventa – Prnjavor – Banja Luka – Jajce – Ključ – Bihać – Plitvice – Udbina _ Gračac _ Zadar – Šibenik – Kaštela gdje bi nas kod prijatelja čekali roditelji s autom s kojima bi se vratili kući.
Od društva tu je jedino bio moj brat (također s Maratonom).
Za to moje prvo putovanje na more, moglo bi se reći - pravi debakl. Pravo iskušenje, gdje bi većina drugih ljudi razumnijeg mentalnog stanja još onda odustali od bezvezne vratolomije zvana biciklizam. Većina drugih, ali ne i ja.
Stvar je u samom početku postavio na krive osnove, nitko drugi doli ja. Gledajući iz ove sadašnje perspektive, ni danas mi nije potpuno jasno, da li zbog mladalačkog žara, da li zbog neiskustva, ili već nešto sasvim treće, uglavnom, moja logika je bila, ako mogu odvoziti jedan dan 160-180 km onda to mogu i 6 dana za redom.
Mapu prvog dana vožnje možete vidjeti ovdje
I stvarno, dopičili smo od Broda do Jajca u jednom danu (180 km) i prenoćili u auto-kampu Plivina jezera. Kako smo bili dobrano umorni a bilo je već i kasno , predložih da samo pružimo karimate na travu, na njih stavimo vreće, uvučemo se i na spavanac. Ideja bi prihvaćena i ,što se mene toče, zaspao sam već u drugoj sekundi. Negdje u gluho doba noći uzajamno sam se prestrašio s nekim psom-lutalicom koji mi je došao na 5 mm od nosa. Poskočio sam k' napeta opruga a nakon stotinke sekunde to je učinila i ta džukela. Ni dan-danas mi nije jasno tko se koga više uplašio.
Ujutro sam odmah nakon buđenje uočio da mi je kosa zajedno s vrećom za spavanje dobrano mokra od jutarnje rose. I tako koliko smo vremena sinoć uštedjeli ne montirajući šator, toliko smo (ako ne i više) potrošili na sušenje vreća na suncu. Što ćeš, čovjek je uvijek na gubitku.
Drugi dan je cilj bio Bihać.
Mapu drugog dana vožnje možete vidjeti ovdje
Nakon Jajca i vožnje uz Plivina jezera, gdje smo munjevito prošišali pokraj sustava drvenih vodenica za trenutak pomislivši da bi ih trebali obići, no za to nema vremena jer se žurimo, slijedio je poduži uspon do Mrkonjić-Grada pa i dalje do Čađavice. Nakon što smo se spustili do Sane i Ključa, opet je slijedio uspon na Grmeč i preko Bravskog polja i (opet) uspona, ali ovaj put manjeg, slijedio ju duuugi spust u Ripač. Nakon 10-tak minuta ušli smo u auto-kamp ispred Bihaća. Drugi dan, 150 km.
Fascinirani brojkom o prijeđenim kilometrima, potisnuli smo spoznaju da o prijeđenom putu skoro i nemamo nikakve spoznaje. Tek kasnije, nakon povratka kući sam uočio da konkretnog sjećanja o putu, što se tiče zanimljivih stvari, i nemam. Zaključih da „tko žuri, vrat slomi“, i da ovo putovanje (ili bar veći dio njegov) treba ponoviti manjom brzinom i bitno češćim stajanjima, ako ni zbog čega drugog, ono radi fotografiranja. Ovako mi je ostao utisak kao o dobrom vicu koji sam čuo ali i zaboravio. Pa znam da je vic dobar ali se ne mogu sjetiti kako ide.
Slijedilo je podizanje šatora, večera, tuširanje i priprema za počinak. Prvi red za tuširanje je bio moj i dok mi je suputnik otišao do sanitarija, ja sam se uvukao u vreću i spremao se na put u snove. Odjednom se podigla ljetna oluja, gromovi, pljusak, vjetar. Uz totalni potop, toliko je puhalo da je isčupalo klin i otvorilo šator. Brže-bolje sam izletio van i uz obilno tuširanje hladnom vodom spašavao šator. Nakon sanacije klina, slijedilo je ispumpavanje kiše iz šatora priručnim sredstvom – ručnikom. Oluja je kako došla, tako i otišla. Vreće za spavanje su, srećom, ostale suhe ali sam ja bio totalno mokar. A sve to vrijeme moje borbe s okrutnom prirodom, moj se brat sklonio u kamp-kućicu kod nekih Holanđanki, prvobitno u potrazi za fenom za sušenje kose a potom u cilju sklanjanja od oluje.
Mapu trećeg dana možete vidjetiovdje
Slijedeći dan je osvanuo tmuran i hladan, ali ipak suh. Posljedice prethodna dva dana mahnite vožnje okrunjene sinoćnjim hladnim tuširanjem, osjećao sam u obliku povišene temperature i osjećaja blage iscrpljenosti i prije kretanja na put. Nakon izlaska iz Bihaća slijedila je, u početku blaga a potom sve veća i veća, uzbrdica koja je u Izačićima (današnjem pograničnom mjestu) prešla u serpertine koje su umjesto asfalta bile popločane – kockama. Eto, na kraju još i tandrkanje !
Popeli smo se na visoravan, te nakon ostavljanja Ličkog Petrovog Sela sa lijeve strane, slijedio je (opet!) uspon. Ovaj put još duži, da bi se na kraju popeli u Drežnik-Grad i izašli na Ličku magistralu (Zagreb – Zadar). Nakon kratkog spusta do mosta preko Korenice slijedi strm i duuuugačak uspon.
Došavši do ulaza u nacionalni kamp Plitvice, preko puta sam ugledao auto-kamp i u djeliću sekunde temeljito promijenio plan za današnji dan, te skrenuo u kamp. U tom trenutku mi je izgledalo da sam taman toliko imao snage, volje i energije. (Godinu dana kasnije su ovaj kamp zatvorili i na njegovom mjestu napravili parkiralište, a kamp premjestili ispred mosta gdje je i dan-danas (auto-kamp Korana)). Nakon podizanja šatora i ručka zavukao sam se u vreću oko 2 poslije podne i spavao sve do jutra. Brat je iz dosade turistički prošetao po jezerima.
Te noći je opet kišilo i to dobrano, ali bar nije bilo vjetra. Tad sam prvi put osjetio varanje svojih čula. Obzirom da je stjenka šatora bila pedalj ispred mog nosa, itekako sam čuo zvuk padanja kiše i osjetio njen miris, međutim čulo osjeta mi je kazivalo da sam na suhom i toplom mjestu u vreći. Dakle, tijelu toplo i suho, a nosu svjež zrak s mirisom ozona. Milina od spavanja.
Mapu četvrtog dana možete vidjeti ovdje
Ujutro sam bio drugi čovjek. Ipak dobar san može biti (dovoljan) lijek. Nakon doručka i spremanja opreme krenuli smo dalje. Dan je osvanuo bez padavina, no sve ostalo nije bilo optimistično – tmurno, oblačno, prohladno, kao da je stalo radi predaha, pa će nastaviti s padanjem. Srećom to je samo tako izgledalo – ipak smo bili na nekih 700 metara nad morem nakon kišne noći.
Nakon izlaska iz kampa, cesta se još kilometar-dva blago penje a potom nekih 10-tak km slijedi gore-dolikanje da bi na kraju sve to završilo dužim spustom u Korenicu. Što očima a što temperaturnim senzorima na tijelu koji su registrirali hladni i neugodni vjetar, sa desne strane smo uočili masive Plješevice.
Po izlasku iz Korenice opet neki prijevoj a zatim duga, ravna ali i krivudava vožnja Krbavskim poljem, koja završava penjanjem na Udbinu. Konačno su se tmurni oblaci, koji su nas pratili od jutros, počeli povlačiti, pa je čak i sunce počelo provirivati. A s tim suncem i temperatura zraka poče poprimati vrijednosti koje priliče kalendaru. Obzirom da je Udbina na popriličnoj nadmorskoj visini, slijedećih 30-tak km do Gračaca je proteklo u ugodnoj vožnji cestom koja blago ali stalno ide nizbrdo. No, okoliš je bio dosta psihodeličan – bez traga ljudi u obliku kakvih-takvih kuća, kamen i krš sa vrlo oskudnom florom. Ali je išlo nizbrdo.
U Gračacu smo (opet) mahniti tempo vožnje za kratko prekinuli radi ručka. A i njega smo morali završiti na-vrat-na-nos, jer nam se iza nas približavao oveći crni oblak obećavajući (ponovno) tuširanje. Slijedećih 4 km uspona na prijevoj Prezid uz pomoć spomenutog oblaka smo prešli zavidnom brzinom. A sada je slijedilo beskonačno spuštanje ka Maslenici. Cesta je bila strma, krivudava i prometna, ali je još i podloga bila s manjim i većim rupama. Zbog svega navedenog, postalo je praktički nemoguće sve te rup(ic)e uočiti i zaobilaziti. Nekima od žbica na mom zadnjem točku je to bila kap koja je definitivno prelila čašu očaja. Odustali su od daljnje borbe i odlučile su svoj životni problem riješiti – pucanjem.
Slijedio je neplanirani duži odmor, skidanje opreme s bicikla, te skidanje žbica a prednjeg točka, njihovo montiranje na zadnje i podešavanje oba točka. Shvatio sam, i to na skuplji način – osobnim iskustvom, da ubuduće pri ovakvim putovanjima trebam imati i rezervne žbice uz sebe.
Prelaskom Masleničkog mosta krenulo je zamorno gore-dolikanje preko obronaka Ravnih kotara, koji su to možda daaavno nekad bili ravni , a sada su dobrano grbavi. Ipak oko sedam poslije podne unišli smo u Zadar, obišli grad, i nakon kupovanja zaliha, jedva našli kamp (Punta Bajlo) podigli nastambu, istuširali se, večerali i na spavanje. Taj dan smo iza sebe ostavili 150 pređenih kilometara. Slabo što smo se sjećali od tih kilometara, ne samo zbog mahnitog tempa vožnje, nego i zbog gustog prometa na Ličkoj magistrali. Par zadnjih godina, nakon izgradnje auto-ceste, tiho me progoni ideja o ponovnoj vožnji ovom starom cestom uz laganiji tempo vožnje i pretpostavljam, uz manju gužvu, jer (nadam se) većina ipak vozi auto-cestom.
Ova prva vožnja biciklom na more stvarno je bila krcata argumentima da se ovakve vratolomije pametan čovjek okani jednom za svagda. Dakle, nakon kišnjenja u Bihaču, nakon povišene temperature dan poslije, eto ni ova noć nije prošla u miru i spokoju. Sinoćna obilna večera zaljevana obilnim količinama vina moj probavni sustav nije probavio, neko je u cik zore vratio to nazad. Dakle, negdje prije 5 ujutro, nakon povraćanja sjedio sam na obali mora dolazio k sebi u očekivanju izlaska sunca. Stvarno, zašto pijem kad mi škodi.
Mapu petog dana možete vidjeti ovdje
Pred nama je bila zadnja dionica do Kaštela u dužini od (opet) 150 km. Vožnja je vožena Jadranskom (prometnom) magistralom uz „jako-do-umjereno“ jugo koje je puhalo, a kako drugačije već, u lice. Vjetar se stišavao jedino na uzbrdicama, točno po Murphy-evom zakonu.
Zahvaljujući, odnosno „zahvaljujući“ spomenutom vjetru, čija je upornost bila iznad svih očekivanja u Trogir smo ušli kad se mrak potpuno spustio. Slijedilo je još 20-tak km Kaštelanskom cestom, čuvenom u prvom redu po izuzetno gustom prometu u ove ljetne dane (a i noći). Te kilometre smo prošli zajedno s neprekidnim kolonama u oba smjera. A općenarodno veselje su još nadopunjavali avioni koji su se spuštali, ili dizali sa obližnjeg aerodroma, pedalj od naših glava uz ogromnu buku. Dakle, kolona koja dolazi u susret sa zasljepljujućim svjetlima, kolona koja nas pretječe, po mogućnosti što bliže nama, jer se provlače zbog uske ceste, ultra haj bučni avioni koji zuje oko glave i na kraju mrkla noć. Mahnita završnica mahnitog putovanja. Kao u nekom tmurnom, tjeskobnom psihodeličnom filmu.
I na kraju, dva komentara.
Komentar Prvi
Kud sam vrlo malo koristio foto-aparat na ovom putovanju, kud je film bio loš i na kraju, kud mise još i aparat misteriozno otvarao sam od sebe osvijetlivši dio filma. Radi toga i ovo malo snimaka izgleda psihodelično.
Komentar Drugi
Bio sam bogatiji za jako dobro iskustvo. Iako netko malo više razumniji od mene bi bacio i bicikl i ovakve lude ideje, ja sam shvatio gdje sam (po)griješio, te ispred sebe imao vrijeme do slijedeće sezone da poboljšam, promijenim, dotjeram i ispravim i sebe i opremu i da konačno krenem na nešto pravo.
I bi tako.
Post je objavljen 06.02.2010. u 11:50 sati.