Pregled posta

Na putu za Jug (Makedonija 4)

Pošto su nastupili opet kišni dani vrijeme je da ponovo izbadim iz naftalina slike iz Makedonije od prošlog lijeta. Ostali smo u Bitoli i plan nam je bio u jednom danu otići do Soluna no kako nismo imali novaca ni vremena odlučili smo se ipak za Skoplje. Ja sam htio vidjeti famozno Tikveško vinogorje koje zaslađuje moja usta svaki put kad skočim u market preko puta kupiti T'gu ali sam ostao razočaran tim mjestom. Stigli smo u Kavadarce negdje oko 19 sati pa je dućan sa promotivnim cijenama fabrike vina bio zatvoren i to je bilo dovoljno da nam se to mjesto ne svidi. Nema vinskih cesta kao u Istri već sve funkcionira po principu zadruge a mi smo se nadali da ćemo se ugostiti u kakvom podrumu,naivci.

Baš sam se iznenadio kad sam vidio Kavadarce kod blogera Geomira u totalno drugačijem ruhu jerbo ja to mjesto pamtim samo po tome da me je limunada i dve kave došla koštat pišljivih 10 kuna (u Makedoniji sam naručivao samo iscjeđeni sok fina guzica kakova sam). Inače predlažem Geomira za postove o Makedoniji da si ih pogledate aš su melem za oči.





Nakon Kavadarca gdje su butige većbile zatvorene, onako nadureni, smo krenuli na autocestu za Skoplje ali kod Gradskog nad je već dočekalo iznenađenje. Sa autoceste se vide zidine antičkog grada Stobi.




Stigli smo navečer i sve je bilo pred zatvaranjem ali ljubazan vodič je ipak bio voljan da nam priča o lokalitetu dok su nas komarci doslovce proždirali. Kad bi pogledali prema reflektoru padali su mi napamet scene iz national geographica kad se roj komaraca skuplja iznad jezera negdje u Africi.








Stobi je grad sa svim ono što se smatrao da mora imat grad u antičko doba, kazalište, terme, forum, hramove, urbane palače.




Teodozijeva palača. Sva je prekrivena mramorom i mozaicima, datacija 4-5 st. n.e.








Sinagoga iznad koje je bila izgrađena bazilika.







Poznati mozaik sa paunom koji se nalazi na novčanici od 10 denara je iz Stobia.


A tamo smo taman naletjeli na grupu arheologa sa voditeljicom iskopavanja Silvana Blaževska koju sam žicao mejl adresu ako se potrefi jedno slobodno lijeto da radim i živim kod njih na nekoliko mjeseci pošto dobro iskorištavaju te eurofondove. Vodič je još na kraju zapalio cigaretu sa nama i raspitivao se kolika je plaća u Hrvatskoj pa ga je uhvatila euforija kad je čuo ali ga je i brzo napustila kad je saznao kakve su nam cijene. Bolje neka ostane u toj lijepoj zemlji, i ja sam se nečkao sa povratkom.


Napokon smo autocestom stigli za Skoplje navečer (cestarina je isto sitnica ko i sve ostalo) a plan je bio da nas neki bilo koji taksist odvede do hostela po svojoj preporuci. I tako sam ja našao prvi taxi sjeo unutra i časkao sa vozačem dok nas je Dacia sa Tihomirom i Katarinom pratila. Vozač je bio stariji i tamo svi stariji ljudi imaju zajedničku crtu da govore kako je bilo prije mnogo bolje samo što kod njih nema tog tabua o Jugoslaviji, to se kaže bez problema u oči sa bilo kim da se razgovara. Kaže vozač da su se mlađe generacije dobro uklopile.


Došavši u Art Hostel bili smo iznenađeni kako su sobe fora.Mi smo spavali sa još osam ljudi u garaži ali to je bilo tako aranžirano da nije uopče izgledalo kao garaža već ovako:





A na gornjem katu udobni kauči, internet i stol za biljard (iako ja preferiram stolni nogomet).





Skopje, pogled na grad i na planinu Vodno sa poznatim monumentalnim križem sa tvrđave Kale..






... u kojoj se isto vrše iskopavanja.




Na putu prema arheološkom muzeju (a kojem drugom za nas) u turskoj četvrti sve je puno džamija i minareta da je to milina za vidjeti. Taj istočnjački izgled Skoplja.







Ova slika priča samo za sebe.







Muzej na Makedonija, arheološki, etnološki, istorijski (jel dobro Geomire?)


U muzeju nas je dočela simpatična starija žena, arheolog, pa se čudila da što mi arheolozi i na odmor pohađamo muzeje, iskopine. Tihomir je dobio na dar godišnjak makedonskog arheološkog društva.




Objašnjenja su Tihomirova, ipak on je onaj koji voli prapovijest. Nisam 100% siguran ali mi zgleda kao neka statuica iz gumelnita kulture koja je karakteristična za rumunjsku...u makedoniji to vjerojatno ima neko svoje posebno ime,ali u svakom slučaju pripada neolitiku/eneolitiku...za točnu pripadnost kulture ti ne mogu pomoći iili precizniju dataciju jer treba neki kontekst,a ovako samo za sebe ne govori previše.





Pintadera: možda je služila kao pečat za ukrašavanje ili nešto slično tome ali ti to niš ni 100% sigurno,uglavnom,karakteristična za neolitik jugoistočne europe,a kod nas je ima u limskoj gradini (srednji neolitik) ,Ravlića pećini (hvarska kultura-kasni neoltik) tako da bez konteksta ne mozes datirati,ali svakako neolitik.pintadera je i ono desno na fotki a ono lijevo je isto moguće da je ispod ukrašena raznim geometrijskim motivima....ali se ne vidi





spiralno naočarasta fibula je karakteristična za centralni balkan plus grčka a ima je u hrv (šarengrad) i slo (npr ljubljana). ovo je primjer sp-naoč fibule s osmicom (pogledaj u sredini fibule kako je od žice formiran broj osam). karakteristika su ranog željeznog doba odnosno razdoblja Ha B2 /3 (9. i 8. stoljeće pr.kr.)




dvopetljasta lučna fibula s nogom u obliku beotskog štita: karakteristična za 7.st. na balkanu,a u obliku noge vide se grčki utjecaji (beotski štit)




Atička keramika sa crvenim figurama (V. st pr.n.e) ovo je Atena najviše izvozila a lokalci su imali vlastite radionice u kojima su ih imitirali. Ali imitatori su znali i imat svoj originalni stil kao apulska keramika.




Božica Artemida.




Carski kip, u ono vrijeme osim preko kovanica, podanici su mogli vidjeti kako izgleda čovjek koji odlučuje o njima.




Pitanje dečkima, dali se možete zamisliti kako pijete iz ove ritualne posude? Nedavno sam u Umagu vidio takve primjere u robnoj kući za prodaju. TyniPic odbija staviti sliku iz nekih moralnih razloga očito, da vidimo ima li ImageShack iste kriterije.




Posvečeno onima koji me pitaju jesam li našao kakvo zlato.




Zbirka ikona je baš dobro očuvana i predlažem da si ju pogledate, nalazi se u posebno klimatiziranoj prostoriji. Treba podsjetiti da ima mnogo ikona koje nisu preživjele doba ikonoklastije ili koje nose vidljiv trag pokušaja da ih se uništi.







Simpatična pasina željna maženja i slikanja dočekala je svojih 15 minuta slave.




Odlazimo i idemo do turske četvrti koja jest prljava ali ima onaj domaći štih koji ne može dati ispolirana mramorna površina. U blizini se čuje kovač, psi na sve strane i sve puno privlačnih mirisa. Po Skoplju je najbolje koristiti taxi koji je zaista jeftin. Nikad se u životu nisam vozio tako često kao u Skoplju taxijem a bili smo samo tri dana.




U centru ima masu kipova da je to milina. Ima i sponzoruša na visokim petama i torbicom, čovjek koji lašti cipele, prosjak, ukratko mnogo ljudskih aktivnosti je prikazano.





Glavni trg u Skoplju, kad smo vidjeli koliko je ogroman Tihomir je iz zajebancije rekao da se moremo svi skupa posrati (sa naglaskom na a pravo istrijanski) koliko je mići Jelačićev trg naspram ovega. Zagrepčani, ne se ljutiti.





Tiho i Katarina poziraju na kamenom mostu kojim se ide preko Vardara do turske četvrti. Svugdje se gradi tako da čovjek ima osjećaj kako je Skoplje bure baruta koje će nas uskoro prestići (ili je to kako kaže Mirko preljev novca iz provincije za glavni grad kao što vrijedi za Beograd).





Čaplja u Vardaru (jelda Semiramido da je čaplja?)





Nisam baš uspio uživat u Skoplju radi predoziranja maslinama iz Bitole tako da me čekala mučna noć dok su ostali sretno hrkali a ja na wc-u ispuštam dušu. Kad sam otišao spavat napokon sledio sam se na činjenicu što je mobitel pokazivao 3:33, vrijeme demona, barem u hororu a za mene su te noći bile prestrašne. Skoplje svakako moram opet posjetiti a i Acota iz Strumice pa da se davim u ajvaru koji mi je obećao ako mu dođem. Baš gledam danas progronizu u Makeodniji, tamo sjaju sunce, srečkovići jedni.


Nažalost, Mirko nas nije mogao ugostiti u Beogradu a mi nismo imali više keša tako da sam ga ovaj put tek vidio sa zaobilaznice. Ali vratit ću se ja kad tad, znam to.





Skoplje-Rijeka, 12 sati vožnje zalijepljeni za siceve, centralna Srbija je zaista lijepa koliko sam vidio sa autoceste a vozači nisu normalni koliko jure. I onda nakon Beograda je nastupila ravnica koja te tjera da zakunjaš i zabiješ se, dobro da sam izgubio vozačku pa nisam morao voziti (ona se zajedno sa novčanikom iz Crne Gore vratila materi u ruke). Sve zajedno smo prevalili aman taman 3033 kilometara.


Geomire, pošto imaš vikendicu tamo, a da me poneseš koji put a? Sad bi trebao nastupiti namiliji pogled na svijetu ali nisam sposoban za takve stvari :)





Post je objavljen 05.02.2010. u 15:25 sati.