Pregled posta

Povjesno povraćanje

no.371

U zadnje vrijeme ništa me više ne čudi. Biti povrijeđen je normalno stanje pa čak i nužnost da bi se osjećala normalno.
Ne znam što je stvarnost.
To bi trebalo biti ono što si stvorimo sami.
Moja stvarnost je apstraktna.
Napokon sam prigrlila istinu.
Sama sam.
Sama.
I to će biti u redu.

Jer me uvodni dio Alfia toliko dirnuo da ni njegova preseksi pojava nije poništila ono što je izgovarao.
Izgovarao je istinu.

I to je u redu.
Jer sam i ja takva.
POVRŠNA.

Borim se protiv površnosti naokolo a vječno gubim na domaćem terenu.
Ok, luzer sam.
Ali prigrlit ću to.

Čvrsto sa obje ruke.
Sama sam, zauvijek.
Prijatelj koji mi nije prijatelj, šaputanje iza leđa, odbijanje razgovora,tajne, intrige, ljubomorne eskapade - dosta mi je više svega.
Sebe takve. Ne volim se takva.
A uvjetovano raznoraznim trivijama ponašam se totalno neprimjereno,

Ovako sam sama i dobro je.
Nema glupog osjećaja, nema zamjerki samoj sebi.
Lakše je biti sam nego uvaljivati se u grozna mora osjećaja.

Vjerojatno je bilo samo pitanje vremena kada ću se sa njome upoznati.
Prestale smo se svađati, prihvatila sam je kao takvu.
I sada imam prijateljicu.
Ona nije punjena ptica na stalku u dnevnoj sobi niti odraz u ogledalu.
Ona ne postoji a ovdje je.

Sama.

Ona je totalna sloboda da napišem što hoću.
Da sanjam glasno, da fantaziram besramno.
Jer je nevažno.

Nikada neću biti žena sa Vettrianovih platna,ali to je nevažno jer i one bježe negdje drugdje.



Voljet ću apstrakciju, zamisao, biti privučena lijepim bez potrebe/uvjeta da sa lijepim uzvratim.
Uživati ću u lijepom sebično, samozadovoljno i pohlepno.
Neka me nosi lijevo i desno.
Ljubav nije ljubav ako se za nju moraš grebati, trpjeti gluposti, žrtvovat se, mijenjati se i zaboraviti sve oko sebe jer ti sad voliš i zdravo svijete.
Ljubav ne uvjetuje, ona oslobađa.
Ljubav je kad voliš a ne zanima te zašto.
U zadnje vrijeme sve više i više mi je postajala ZAŠTO i zato sam poludjela razmišljajući.
Isplakala suza za ne znam sama čime.

A ne želim biti ZAŠTO? Želim samo opet voljeti.
Zato ću biti sama dok ne naučim.

Ljuta sam, cinična i razočarana, neću lagati.
I sve to usmjerujem prema sebi jer drugi su takvi i takvi, ok, ali problem je što sam ja to tolerirala.
Samo da bude neki prividni mir u duši, da kao, nekog imam.

Nemam nikog.
I ne želim jer ne znam se postaviti. Želim stvari koje ne mogu dobiti.
Moram biti zadovoljna sa dijelovima a ne mogu.
Patološki želim sve.
Kakvo god bilo.
Jednom će jedno SVE biti pravo i to će biti to.

Nije me sram.
Baš me briga.

Vjerujem u ljude ali ih više ne volim.




Post je objavljen 05.02.2010. u 01:13 sati.