Marketing
hrvatski dobrotvori
Jedan od najpoznatijih dobrotvora u povijesti bio je John D. Rockefeller Stariji, naftni magnat iz devetnaestog stoljeća. Već u petnaestoj godini, na svom prvom radnom mjestu pomoćnog knjigovođe, davao je u dobrotvorne svrhe šest posto svoje tričave godišnje zarade. Do njegove dvadesete godine taj je udio porastao na deset posto. 1859. godine izdvojio je dvije tisuće dolara kako bi isplatio hipoteku svoje crkve i tako je spasio od bankrota, a uplatio je i novac u fond za nekog Afroamerikanca u Cincinnatiju za otkup njegove žene iz ropstva. Čak i kada je u svojoj četrdesetoj godini zarađivao više od deset milijuna dolara godišnje u dividendama, izbjegavao je razmetanje tipično za druge američke magnate iz druge polovice devetnaestog stoljeća i draže mu je bilo trošiti novac na ustanove poput Rockefellerova instituta za medicinska istraživanja i Sveučilišta u Chicagu. Nakon pedesete godine Rockefeller je trošio mnogo više vremena na dobrotvorne djelatnosti nego što se posvećivao poslu. Prije smrti u 93. godini života uspio je pokloniti velik dio svog imetka koji se mjerio u milijardama dolara pametno izabranim idejama i plemenitim ciljevima. Stižu nekakve vijesti da se danas i Bill Gates zaputio njegovim putem.
A kako stoji stvar s dobročinstvima i dobročiniteljima u suvremenoj Hrvatskoj?
Dobročinstava koja ljudi svakodnevno rade svojim bližnjima i daljima, a da o njima osim dobročinitelja i onoga kojima je dobročinstvo učinjeno ne zna manje-više nitko drugi, vjerojatno ima kao i bilo gdje drugdje u svijetu jer je dobročinstvo svojstveno čovjeku. Isto tako, svako malo se objelodani u novinama ili na televiziji neka tragična priča koja navede mnoštvo čitatelja ili gledatelja da nesebično pošalju svoju pomoć. Međutim, među onima koji mogu utjecati na to o čemu će i kako mediji izvještavati, kao i među onima koji čine „kremu“ hrvatskog društva, dobročinstvo je vrlo rijetka pojava, a i kada se pojavi javlja se u farsičnim oblicima. Kad god u novinama vidite popise deset ili sto najbogatijih, najuspješnijih ili najmoćnijih, dobročinitelja među njima nećete naći ni za lijek. Svojedobno je dobro poslovao dobrotvorni fond Ankice Tuđman, ali samo dokle je njen pokojni suprug bio živ. Povremeno (rijetko) prirede se neke dobrotvorne aukcije na kojima se preko noći iznikli bogataši bahate pred novinarskih objektivima ili se organizira dobrovoljno sakupljanje za neke moralno, intelektualno ili politički problematične ciljeve, ali i jedno i drugo je – pod maskom dobročinstva – sve drugo nego istinsko dobročinstvo. Dugo ćemo se još načekati dok A.B. osnuje Fond za pomoć samohranim majkama-potplaćenim blagajnicama, C.D. utemelji Zakladu za pomoć nadarenim mladim znanstvenicima ili E.F. počne sponzorirati Institut za iskorjenjivanje endemske gluposti. „Zlatna mladež“ radije izlazi u skupe diskoklubove u kojima se šmrče kokain nego da se okuplja na dobrotvornim balovima. Nekako sumnjam da će se u dogledno vrijeme pojaviti hrvatski Nobel ili netko poput onog Aleksandra po kojem se zovu stube između Dežmanovog prolaza i Rokovog perivoja. Svi bi bili kao Rockefeller, ali nitko ne želi raditi kao on. Jedini poznati dobrotvor u suvremenoj Hrvatskoj je Djed Mraz.
Da se razumijemo, potreba za dobročiniteljima samo je simptom da sa svijetom nešto nije u redu. U iole uređenom svijetu – osim u izuzetnim slučajevima – potreba za dobročinstvima naprosto ne bi postojala. Ali kad već potreba postoji, a dobročinstva su jedan od način kako se utažuje, zašto u Hrvatskoj s porastom mogućnosti opada sklonost prema njima? Dobročinstva svedena na farsu samo su logični nastavak sprdačine kojom su se ti ljudi obogatili. Ako je dobročinstvo svojstveno čovjeku, pitanje je koliko su ti ljudi koji su se nenadano nabrzinu obogatili izbačeni time iz ravnoteže, te koliko je ljudskosti u njima ostalo, ili kakvi su karakteri uopće bili potrebni da bi iskoristili priliku koju im je pružala svojevremena privatizacija.
Naravno, i u Hrvatskoj postoji Crveni križ kojemu bilo tko može poslati donaciju, te mnogi ljudi to vjerojatno i koriste, ali primjer Jelene Brajše i njenih domara u Caritasu je uvelike kompromitirao nakane da se dobročiniteljski nagon utažuje kroz takve organizacije. Jedino što se za sada čini uspješnim je Zaklada Ane Rukavine, ali nju su pokrenuli ljudi koje ne možemo svrstati među bogataše.
Hrvatskoj je potreban dobročinitelj, ali vjerojatno se neće pojaviti dok zemlju ne počnu na svim nivoima voditi ljudi koji dobro rade.
Post je objavljen 04.02.2010. u 11:03 sati.