Marketing
Banku je opljačkala baba naoružana do gebisa...
Ova je jedan od gorih umišljaja koji me znaju zadesiti.
Poradi uvjeta kakvi vladaju na svjetovima po kojima se krećem trenutno sam do grla u zimskoj odjeći.
- A ne nekakvim ekskrementima?
- Ili možda efektima?
Noup. Sasvim je udobno, čak mi i olfaktivno okruženje odgovara.
- To kaže netko tko u epruvetici skuha malo sumpora u malo jake lužine, doda kiselinu i uživa u aromatičnom izbubljaju.
Za postdigestivne nepotrebitosti karakteristična je i prisutnost skatola iz roda indola te svakako još puno likova čiji identitet jako ovisi o tomu što je prošlo kroz probavnu traktavicu. Plin je više za zračne istjeraje, k tomu i čista tvar, a za takve je općepoznato da se gade samo onima koji ih ne znaju sintetizirati.
- Hoćeš reći da je epruveta ključ za lišavanje čovjeka gađenja?
Samo za mirise čistih tvari, dakle ne baš previše toga.
- Na žalost, ne mogu te pustiti da fantaziraš o određenim vrstama ponašanja koje bi se spravilo u laboratoriju.
Bio sam dojma da se sam nisam pustio.
- Tomu je tako da se ne osjetiš sputano.
Pokušavaš si pripisati puno prevelik utjecaj.
- Neću osporavati tvoje mišljenje o tvojoj slobodi, ma kako ona bila mršava.
- Pa moram i ja paziti na liniju. U današnje doba slobode prevelikog obima tijela nisu uopće popularne. Odmah nam kažu da smo necivilizirane prasice, samo zato što previše dopuštamo.
- Nisam te mislio uvrijediti. Samo, ta rebra bodu u oči.
- Jel ti to insinuiravaš neku anoreksiju?
- Samo običnu kržljavost. Pusti ga da malo više lupeta.
- A kud više? Stalno smo negdje kraj one linije koja se kadšto nazivlje granicom između jednih i drugih, iako je već poznato da tu špagu od linije svako malo netko uzme pa povuče k sebi da bi se kakti našao s druge strane. Nego, sad si počeo tvrditi da ja kontroliram, a malo prije si govorio da si to ti.
- Kad smo ista osoba.
- Ne bi li trebale uloge biti barem malo podijeljene?
- Pa jesu, samo ne uvijek isto.
- Nismo li mi pobornik stalnosti?
- Stalnosti navika. A navika nam je nestalnost navika. Što malo komplicira situaciju.
Moram priznati da vas ne uspijevam pratiti.
- Moraš sporije govoriti i sve će biti u redu.
Kako sporo govoriti kad ti istovremeno iskoči desetak ideja i onda krenu izvoditi nekakvo kolo isprekidano nekakvim Brownovskim kretnjama?
- Treba se malo potruditi artikulirati misli. Inače nećeš dogurati dalje od ovajunghungh.
- Za što valja napomenuti da je daleko najčešće što se iz slušnih signala koje proizvodiš dade deducirati.
- Deducirati, deeducirati.
Ne vjerujem vam, kad budem nerazumljiv, pitaju me što sam rekao, a kažu mi i da sam nekad bio puno gori.
- To jer te zafrkavaju. Upiti su posve nasumični.
Onda mogu pretpostaviti i da me se cijeli život tako zafrkava. To bi onda bila autocentrirana teorija zavjere. Skoro pa skizofrenija.
- Pogledaj kako se ljudi odnose prema drugim idiotima i sve će ti biti jasno. Isto ih ponekad slušaju i onda se okrenu u stranu da ne prasnu u smijeh (s+mijeh). To gotovo i sam izvodiš. Kao idiot, trebao bi biti puno solidarniji prema supatnicima.
- Zapravo susretnicima. Jer glupost je blažena.
Kao idiot ne bih smio biti u stanju prepoznati druge idiote.
- Kako ne? To su oni ljudi s kojima se odlično razumiješ.
- Dolazimo do problema. Upravo si izjavio da su neki od stvarnih i nestvarnih ljudi (stvarni su iz stvarnog svijeta, nestvarni s Interneta, a mi smo hiperstvarni) idioti.
- Lako rješivo. Samo će tužno konstantirati kako je jedan umom ograničen lik krenuo umišljati si da su i drugi glupi kako bi se sam osjetio manje glupim.
Inače, svemu ovom primarna svrha nije ni samopljuvanje ni samohvala.
- A što treće?
Teško pitanje. Možda bolje da se ne pravim pametan.
- Aha, kad se praviš blesav, nitko ne posumnja da glumiš.
- Zar glumi?
Post je objavljen 04.02.2010. u 09:01 sati.