O njima se ne raspravlja, zar ne :-)). No, o čemu ćemo onda raspravljati. Većina benignih, lijepih, kvalitetnih rasprava se baš svodi na raspravu o ukusima. Koji pisac, koja knjiga, zašto, kako. Koja vrsta glazbe, čemu, zbog čega. Koji film, glumci, režiseri, je l' tu ljepota lika ono što nas privuče, tračevi, kvaliteta ili hepiend.
O svemu tome razgovaramo, skoro pa svakodnevno. Sudimo i bivamo suđeni po onome što volimo. No, što ako su ukusi slučajni? Što ako sve što volimo pročitati, pogledati, poslušati je jednako bezrazložno, besmisleno, nečim nepoznatim određeno kao i ukusi o hrani?
Nitko se neće čuditi ako netko voli ljuto. Ili ne voli ljuto. To nam je normalno. Možda će nevoljenje čokolade ili sladoleda podignuti obrve, ali ono što ćemo najvjerojatnije izreći, bit će nekaj tipa: Blago tebi, zato i imaš takvu liniju :-)).
Ne znam ikoga, kaj ne znači da takvi ne postoje, tko na osnovu papice koju netko voli donosi konačan i nepromjenjiv sud o toj osobi. Ali znam puno njih koji kad je riječ o knjigama, filmovima, glazbi pjevaju, pričaju sasvim drugu priču :-)). I sama sam takva :-)).
Ponekad se pitam čemu takve brzinske, upitno koliko utemeljene presude? Npr. ako si Slavonac, odrastao na zdravoj mesnoj, masnoj, slanoj i ljutoj hrani, nitko te neće više ni manje cijeniti što ne voliš kamenice. Ili me gadljivo gledaš dok tamanim priljepke :-)). Ali ne d'o Bog da si se susreo npr. sa grčkim mitovima u neadekvatnoj dobi te zaključio da je to hrpa nastranih luđaka i da ne želiš čuti ni čitati. Eh, onda si primitivan, neobrazovan, nekulturan :-)). Bez obzira na to što je možda Tolkien baš po tvom ukusu. Što svom mentalnom nepcu više odgovaraju slavenski mitovi. Ili egipatski, astečki, indijanski, bilo koji.
Zamislite svijet u kojem, kad izjavim da ne volim sladoled od vanilije (Bookeraj, opet si kriva :-)).), svi oni koji vole vaniliju, gnušajući se, okreću glavu te odbijaju dalje sa mnom komunicirati. Zapravo, ne moramo zamišljati takav svijet, živimo u njemu, svakodnevno ga iznova stvaramo. Samo zamijenimo vaniliju s nečim kao bitnijim, poput Krleže i ruskih klasika, ikakvih klasika :-)).
Dapače, tvrdim da je za mene idealan muškarac onaj koji voli sladoled od vanilije, možemo tako lijepo podijeliti. Svojedobno, kupila sam nekih 2 kg sladoleda, pola čokolada, pola vanilija. Čokolada pojedena, vanilija je trunula u zamrzivaču. Jedan chatter se ponudio osloboditi me vanilije :-)). Nažalost, nismo ostvarili, tako da je kila vanilijinog sladoleda krepnula prirodnom smrću :-)).
Zašto ne bi tako bilo sa svime? Približi mi ono što voliš, ja ću tebi ono što volim. Različitost obogaćuje.
Smeta me kad sama ili kad drugi sude, a znamo malo. Lovimo se na svaku riječ, svaku rečenicu. Ne znam kako Vi, ali najčešće mi se ne da dodatno objašnjavati, «opravdavati», izanaliziravati vlastiti ukus. Pa onda kad netko, zbog jedne rečenice, stekne možda ne baš točan dojam o meni, šizim. Ali mi se ne da pobijati, razuvjeravati, nešto. Ne da mi se :-)). Puno je ljudi, puno dodira, zakaj bih gubila vrijeme na nekoga tko mi ne čita misli, tko uostalom ima još xyz mana, od kojih je najveća to kaj mene Ogromnu krivo je shvatio :-)).
Evo ti moja vanilija :-)) ...
Tvoja čokolada meni :-)) ...
Moramo li voljeli isto :-)) ...
Post je objavljen 04.02.2010. u 00:19 sati.